Kim Min-Chul ovoga vikenda je boravio u Zagrebu, gdje je održao predavanje na Školi dokumentarnog filma u prostorijama Dokukina KIC. Ovaj južnokorejski producent vodi nezavisnu kompaniju Minch & Films, koja stoji iza povećeg niza dokumentarnih naslova, kako onih koji su već poharali svjetske festivale, tako i onih koji se upravo završavaju i kreću na svoje globalno putovanje. Među novijim naslovima nalazi se i '9 Muses of Star Empire', priča o devet mladih članica manje popularnog, ali ništa manje ambicioznog korejskog girl benda 9 Muses, a tu je i 'Planet Of Snail', koji u siječnju dolazi u hrvatska kina, u distribuciji Restarta.

'Profesionalno gledano, tu sam zbog postprodukcije jednog dokumentarca i rada na nekoliko projekata s redateljima i ekipom s Balkana, iz Beograda, Sarajeva, Zagreba... Osobno, došao sam ovdje kako bih pobjegao od zime, jahao konje i svirao trubu.'

Došli ste pobjeći od zime u Zagreb koji je zatrpan snijegom?

Nisam to očekivao. Prošli put ovdje sam bio tijekom ljeta i fantastično se proveo. Učio sam jahati konje na hipodromu, a usto me u Beogradu uče svirati trubu, jer obožavam cigansku glazbu.

Vjerojatno vam je tzv. balkanska kultura egzotična i zanimljiva onoliko koliko je nama vaša korejska...

Da, dijelom jest egzotična, ali to nije sve – ja uistinu osjećam povezanost s ovim krajevima. Emocionalnu povezanost, ali se isto tako ovdje osjećam jako sigurno. Čak i kada se vozim pijan na biciklu. Iako sam Korejac, tehnički sam prijavljen kao stanovnik Nizozemske, no uskoro se vraćam u Seul. Balkan je posljednje tri godine, kako Hrvatska i Srbija, tako i Bosna i Crna gora, bio moj bijeg. Kad god imam problem, poput fizičkih problema izazvanih stresom, probleme s probavom i sl., dođem ovamo. Frustracija nestane. Svi zdravstveni problemi nestanu kad se probudim uz čašicu rakije pa pojedem kajmak s lepinjom. U Amsterdamu je sve sjajno organizirano, a to me izluđuje. Razina kaosa, korupcije i neorganiziranosti ovdje je velika. A ja trebam malo kaosa u svom životu.

U subotu ste u zagrebačkom KIC-u održali predavanje mladim filmašima?

Dijelio sam svoja iskustva i znanje koje sam stekao kao nezavisni producent dokumentarnih filmova. Volim citirati dragog vođu Sjeverne Koreje, Kim Jong-ila, koji je u svojoj legendarnog filmskoj knjizi 'O filmskoj umjetnosti' napisao: 'Ovih dana, filmaši postaju agenti kapitalizma.' Previše je ljubavi prema novcu.

Južna Koreja je u zadnjih desetak godina doživjela veliki, kako nacionalni, tako i globalni 'bum' igranog filma. No što je s dokumentarcima?

Stvari se svakako popravljaju i mogu reći da sam ponosan što i sâm doprinosim tome. Ali dokumentarna se produkcija još uvijek ne može usporediti s igranom, niti se može živjeti od dokumentarnih filmova. Presudan naslov bio je dokumentarac 'Stari partner', film o starcu i njegovoj kravi, koji je došao u korejska kina 2009. te prodao više od tri milijuna ulaznica. Film nije bio toliko dobar, ali cijenim što je učinio za dokumentarni pokret u zemlji. Publika je shvatila da i dokumentarci pripadaju velikom platnu te da ne moraju uvijek biti filmovi o važnim ljudima i velikim političkim problemima. Mogu se baviti starom kravom i starim muškarcem. Jednostavnim stvarima.

A mogu biti i o girl bendu u svijetu korejskog popa, poput vašeg dokumentarca '9 Muses Of Star Empire', filma koji ima potencijal biti globalni hit, ako imamo na umu današnju popularnost K-popa.

Da budem iskren, taj projekt ja nisam započeo. Moja tvrtka uletjela je kao koproducent puno kasnije, nakon što je prva produkcija tražila nekoga tko bi novinarski materijal mogao pretvoriti u film. Bio je to sjajno istraženi materijal u trajanju od preko 200 sati, ali nije bilo nikakve filmske vizije. Pokazali su mi prvu montažu od dva sata i to je izgledalo kao novinski članak, napisan jezikom videa. No imao je potencijal, zahvaljujući nevjerojatnom pristupu protagonistima. Takve se stvari uglavnom ne mogu snimiti. Industrija zabave nije otvorena prikazivanju istine o uspjehu u tom svijetu, prezentira se samo površina, luksuz i ljepota, ne smije se pokazati ružni dio sustava. Redatelj je dobio ulaz u backstage i snimio sjajan materijal. Zvali su me nekoliko puta, ali sam odbijao pomoći im na projektu, zbog loše reputacije produkcijske kompanije, koja je u Koreji nešto poput naše verzije Fox News. Na kraju sam pristao, jer su me snimatelj i redatelj mog dokumentarnog filma 'Iron Crows' nagovorili da odem na sastanak.

'9 Muses' pokazuje istinu o korejskom valu – što mislite, zašto je korejski val postao toliko popularan, do prije nekoliko godina samo u Aziji, a potom i u ostatku svijeta? Je li razlog kvaliteta ili egzotika?

Teško je definirati kvalitetu kada je kultura u pitanju. Što je kvaliteta? Definitivno proizvodimo kvalitetne stvari, Hyundai, Samsung, LG... Sve to nastalo je kopiranjem japanske tehnologije, a na kraju smo pretekli i njih.

K-pop je također kopija japanskog, J-popa, promijenjenog i prilagođenog Koreji.

Tako je, to je kopija, ali ne samo kopija, jer mi lokaliziramo i pronalazimo vlastiti izričaj u formi. Radimo po svome i na neki način to radimo bolje, popularnije. Sve je to jedan veliki fenomen. Ljudi nisu svjesni da je Koreja do 1967. bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, bili smo na razini Ruande i Etiopije. Danas, 2012, mi smo 12. najveća ekonomija svijeta i jedna od tehnološki najrazvijenijih zemalja na svijetu, s golemom industrijom zabave. Sve to postigli smo u nevjerojatno kratkom roku, industrijska revolucija dogodila se tek tijekom sedamdesetih. Do 1988. Korejci nisu smjeli putovati izvan zemlje, a prvi demokratski izbori dogodili su se tek tijekom devedesetih, ne bi li prvu istinski demokratski izabranu vladu dobili tek 1997. Što se dešava kad se zemlja razvije takvom brzinom? Ozbiljna neravnoteža svih stvari. Koreja je jako zanimljivo mjesto za filmaše, jer možete svjedočiti strašno modernom i postmodernom s jedne strane, a s druge predmodernom i primitivnom, unutar istih granica. Ruralni, planinski dijelovi Balkana ne razlikuju se puno od ruralnih, primitivnih dijelova Koreje. Sve je to isto.

Iz svog tog ludila izišao je i jedan 'Gangnam Style'. Kako komentirate tu maniju?

Nikad nisam bio PSY-jev obožavatelj, ali on je jako pametan momak. Jako inteligentan. Razumije trendove. I prije je bio vrlo međunarodno orijentiran, a kako je dovoljno pametan da se zna igrati elementima korejskog vala, tako je došao i do 'Gangnam Stylea'. 'Gangnam Style' nije ništa drugo nego parodija korejskog popa. I upalilo je! Tajna korejskog popa leži u refrenu. Producenti sempliraju od koga god da mogu, sve dok mogu uzeti ljepljivi refren. No pjesma je samo dio priče, jednako je važan stil, moda, frizure, cipele, način pričanja, seksipil, duge noge, kratke haljine...

Kao što je jedan od protagonista '9 Muses' otvoreno izjavio: 'Ne mogu svih devet članica biti dobre pjevačice. Takav bend ne može postojati u stvarnosti.'

Upravo tako, sve dok dobro izgledate, ne morate znati pjevati.

U siječnju, vaš višestruko nagrađivani film 'Planet Of The Snail' dolazi u hrvatsku distribuciju. O čemu je riječ, o ljudskim pravima slijepih i gluhih osoba, ili...?

Ne, ne... Kao kreativni producent, producent koji je grozan u nalaženju novca, ali je prilično dobar kada je sadržaj u pitanju, nikad ne snimam filmove koje i sâm ne bih želio gledati. Ne gledam puno filmova i ne volim biti u depresiji. Želim gledati uzbudljive, zabavne i fascinantne filmove. 'Planet Of The Snail' pokušava dočarati fascinantni svijet slijepog i gluhog pjesnika.

Znači, ne bavi se time kako se društvo odnosi prema ljudima s hendikepom?

Ne, to je ljubavna priča. Kad sam upoznao protagoniste, skoro sam bio ljubomoran na njihovu ljubav. Još uvijek se oporavljam od propale veze, zbog čega danas planiram posjetiti zagrebački Muzej prekinutih veza... No kad sam upoznao slijepog i gluhog muškarca te njegovu djevojku, koja ima probleme s kralježnicom, pitao sam se kako je moguće da su toliko zaljubljeni. To je prava ljubav. Bio sam ljubomoran na njih. Shvatio sam da ćemo postići velik uspjeh ako publika osjeti istu stvar. I uspjeli smo.

Već snimate čitav niz novih projekata, poput filma 'State Of Play' najavljenog za ljeto 2013, dokumentarca o još jednoj stvari po kojoj je Koreja globalno poznata – nevjerojatnoj gejmerskoj sceni.

Da, Koreja je jedina zemlja na svijetu koja ima TV program u cijelosti posvećen profesionalnim igračima video igara. ProGameri su poput rock zvijezda, tinejdžeri koje sponzoriraju najveće korporacije, klinci koji zarađuju puno novca, imaju strašno puno fanova... To su superzvijezde, a ako si dobar igrač, zarađuješ i do 200.000 eura godišnje. Sve to prije nego napuniš dvadesetu! Film je smješten u taj svijet, ali se bavi sportskom stranom ProGaminga, kompeticijom i time što je sve potrebno učiniti da bi postao ProGamer, kao i time kakvu cijenu moraš platiti za to. Tema je na neki način natjecanje koje je gotovo suicidalno, a to odražava korejsko društvo u cjelini.