Film U KINIMA: 'TAJNI ŽIVOT KUĆNIH POMOĆNICA'

'Ulaštena' verzija životnog horora žrtava rasizma

Nalazimo se u Jacksonu u saveznoj državi Mississipi, samom srcu dubokog američkog Juga, 1963. godine

Na snazi su oštri segregacijski zakoni Jim Crowa, linčovanje još uvijek nije rijetkost. Ubijen je Medgar Evers, bitka za građanska prava u punom je jeku. Luther maršira na Washington, Kennedy je ubijen… To je stvarna politička i životna pozadina filma 'Tajni život kućnih pomoćnica' – a ipak, osnovni okus i osjećaj nakon gledanja je taj da je riječ prvenstveno o 'feel-good' drami.

Ipak, malo književne povijesti pomaže u razumijevanju ovog filma… Borbeni, nesmiljeni i nimalo damski karakter legendarne junakinje američkog Juga, Scarlett O'Hare, istinski je razumjela jedino famozna Mammy, afroamerička obiteljska sluškinja koja je odgojila Scarlett. Mammy – koju je u holivudskoj ekranizaciji sjajno odigrala Hattie McDaniel i zasluženo dobila Oscar - ujedno je bila jedna od rijetkih osoba koju je Scarlett istinski poštivala i čije je mišljenje cijenila. No Margaret Mitchell, autorica romana 'Zameo ih vjetar', čitateljima je uskratila svaku informaciju o Mammynom životu - jednostavno, Mammy je postojala samo za Scarlett i po Scarlett – klasično bijelo pokroviteljsko/rasističko čitanje vlastitog lika.

Upravo u ovoj točki, gdje Margaret Mitchell zastaje, pokušava nastaviti Kathryn Stockett, također bijela autorica, sa svojim romanom 'Sluškinje' (Help, 2009). Stockett je i sama odrasla u Jacksonu, a u svojem je romanu dala glas najpotlačenijima: ženama, sluškinjama koje su odgojile generacije djece u bijelim obiteljima. Glavna junakinja, inače spisateljičin alter ego, Skeeter Phelan, mlada je obrazovana žena, koja se upravo vratila s koledža – i za razliku od svojih prijateljica – želi postati spisateljica, samostalno zarađivati za život, a na udaju ne gleda kao na ultimativno ispunjenje. Stjecajem okolnosti, po narudžbi velikog njujorškog izdavača, počinje zapisivati životne priče sluškinja koje su odgojile bijelu djecu u Jacksonu, što izazove neviđena previranja u gradu i u životima svih upletenih, da bi na kraju nastala knjiga, a glavna junakinja sretno se otisnula u samostalan život.

Tate Taylor, inače bliski prijatelj Kathryn Stockett, u scenariju, a i režijskom prosedeu, dosta poštuje književni predložak, no svejedno 'Tajnom životu kućnih pomoćnica' (The Help, 2011. godine) nedostaju nijanse odnosa i finoća razrade glavnog lika – jer Skeeter ipak na kraju shvaća kako će i sama, jednim dijelom, uvijek pripadati predrasudnoj bijeloj većini, jer o svojoj crnoj dadilji, koju je obožavala, ne zna zapravo ništa više no što je Scarlett znala o Mammy.

Kritičar Huffington Posta u recenziji, između ostalog, tvrdi da je jedina pozitivna stvar u ovom filmu činjenica da je nekolicina crnih glumaca dobila priliku pokazati svoje umjetničke vještine doista širokom krugu publike. Viola Davis – inače poznata iz filmova poput 'Sumnje', 'Solarisa', 'Građanina opasnih namjera', ali i našim gledateljima iz serije 'Zakon i red: odjel za žrtve' - je Aibileen Clark, sluškinja, koja u prvom licu priča svoju povijest, a sjajna Octavia Spencer, koju svi pamtimo iz filmova poput 'Biti John Malkovich', ili npr. 'Spider-Man' – prgava je i borbena sluškinja Minny Jackson. Mlada Emma Stone igra Skeeter Phelan, a film se zatvara Dylanovom glazbom 'The Times They Are A-Changin' – pjesmom 'čudnog novog autora' kako se kaže u knjizi… Dakle, sve je na pravom mjestu za veliki hit, a bogme i nagrade – Viola Davis i Octavia Spencer, kao i sam film, nominirani su za Zlatni globus, nagradu koja se u industriji gleda kao relativno siguran putokaz i prema Oscarima. Nažalost, ima ironije da su afroameričke glumice još uvijek izgleda predodređene za velike nagrade za uloge sluškinja.

Tajni život kućnih pomoćnica na više je načina 'ulaštena' verzija životnog horora koji su prolazile generacije Afroamerikanaca na američkom Jugu. Krenimo od osnovne premise knjige, ali i filma: u kontekstu jasne činjenice da je pisanje knjige u koje se upustila Skeeter sa svojim crnim poznanicama u Jacksonu, de facto, opasno po život – pomalo se nerealističnim čini sladunjav kraj i sretno rješenje za sve upletene – dok se smrt i strava događaju likovima s kojima se ne moramo direktno identificirati. Je li takav pristup dovoljan danas, na početku 21. stoljeća, nakon brojnih filmskih remek-djela o rasizmu, koje smo gledali u međuvremenu, ili pak nakon filmova autora poput Spikea Leeja, koji afirmiraju i osnažuju afroamerički identitet. Uz činjenicu da nikada ne škodi prisjetiti se da se samo prije pedesetak godina, u najrazvijenijoj zemlji na svijetu, moglo nekažnjeno paliti i vješati ljude samo zato što su druge boje kože – 'Tajni život kućnih pomoćnica' ipak ima i jednu drugu kvalitetu, važnu za antirasističko obrazovanje. Naime, Taylorov film odličan je u fokusu na svevremeni problem našeg izuzetno brzog pristajanja na interiorizanje (svih mogućih) predrasuda. Naime, bijele djevojke i žene Jacksona segregaciju i rasizam u potpunosti su interiorizirale, a većina afroameričkih žena u toj zajednici također je pounutrila svoju poziciju žrtve ne propitkujući rasizam, smatrajući ga normalnom zadatošću koja se ne može mijenjati. Čak i kada je tako umirujuće spakirana, filmska slika takve horor 'normalnosti' snažan je znak upozorenja, i zato je 'Tajni život kućnih pomoćnica', uz izvanredne glumačke kreacije, ipak film vrijedan gledanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još