Pravi je užitak slušati kad netko s toliko strasti i ljubavi govori o svom poslu, redakciji i kolegama. Prije razgovora, dok neobavezno čavrljamo, pokazuje nam poruke gledatelja koje stižu, a u kojima hvale priloge koji su dotaknuli mnoge, no Ivanu Paradžiković posebno veseli to što sve više muški dio publike iskreno priznaje kako su plakali gledajući priče kojima mijenjaju društvo, ukazujući na diskriminaciju, obespravljenost, marginaliziranost. Kao dijete u Vojvodini uvijek se borila za druge, a rana fascinacija novinarskim poslom s godinama je prerasla u profesionalnu perfekciju. Hrabra je, smjela i dostojanstvena (o privatnom životu rijetko kad govori), a ni na odmoru se ne miče od ljudi zbog čijih sudbina plače, smije se te slavi neke vrlo važne i bitne pobjede.

Nagrade Zlatnog studija rezultat su požrtvovnog rada vrsnih novinara koje ste okupili, ali i njihova profesionalnog pristupa radu. Koliko su one vjetar u leđa da idete dalje?

Totalno smo bili iznenađeni. Naravno da smo se nadali, glupo je reći da nismo, ali nismo očekivali i mislim da se to itekako vidjelo po našoj reakciji. Bili smo izbezumljeni od radosti i super mi je bilo to što je cijela ekipa iz redakcije bila sretnija što sam ja dobila nagradu za TV voditelja od nagrade za najbolju emisiju. Cijelu večer smo se smijali, grlili, ljubili, bilo je to kao da smo na nekom dobrom vjenčanju. (smijeh) Nastavljamo svoj put, uvijek ćemo davati sve od sebe i nećemo popuštati sve dok ne dobijemo odgovore.

Koje su to profesionalne kvalitete koje moraju imati novinari 'Provjerenog'?

Prvenstveno to mora biti dobar čovjek. Mislim da je to početak i kraj svega. To su prije svega vrhunske osobe s ispravnim sustavom vrijednosti, one koje znaju prepoznati što je dobro, a što loše, koje imaju ugrađene etiku i moral. To su osobe koje novinarstvo stavljaju prije svega, pa čak i prije sebe, za što bih rekla da je jako važno u današnje vrijeme, u kojem se svi busaju u prsa, samo - ja, pa ja. Moja ekipa je samozatajna, oni su prije svega radnici, nadasve odgovorni profesionalci, super ljudi.

Smatrate li svoje kolege samo kolegama ili ste na neki način mala informativna obitelj?

Sto puta su mi više od kolega. Oni su moji prijatelji. To su ljudi za koje znaš da će ti čuvati leđa.

Radna atmosfera vam je odlična, što se da primijetiti čak i po onima koji vas samo prate iz svojih dnevnih boravaka. Osjeća se vaša strast za informacijama. Ipak, izgarate li previše na poslu vi osobno i vaše kolege?

Sve to izgleda lijepo u finalu, na ekranu, međutim iza toga stoji jako puno stresa i neprospavanih noći. Mama mi često zna reći: 'Sine, nemoj', ali ne možeš stati. Pogotovo mi koji već 13 godina na sebe kupimo sve najtužnije, najružnije priče ove zemlje. Sve te agonije, drame prolaze kroz svakog od nas. Ne možeš se tu distancirati i reći: 'U 16 sati idem doma i bok, ne zanima me ništa.' Konstantno smo u tome. I kad priča prođe, mi s tim ljudima ostajemo u kontaktu na messengeru, telefonu, Whatsappu, od 0 do 24. I nema tu odlazaka na godišnji. Ne mogu isključiti mobitel dok sam na odmoru. Ako mi se javljaju žrtve seksualnog nasilja ili neka osoba koja je doživjela bilo kakvu nepravdu, kako mogu reći: 'Oprostite, ja sam na moru, javite se u redovno vrijeme.' To, jednostavno, nije opcija. To je dosta težak teret, ali ono što ljudi koji se ne bave ovim poslom ne vide, a to je razlog zašto opstajemo toliko dugo i nismo postali čangrizavi, nezadovoljni, ogorčeni, nego smo dapače još uvijek nasmijani, vedri i poletni - uspijemo doživjeti i onu divnu stranu istraživačkog novinarstva. Doista uspijemo ispraviti nepravdu, riješiti probleme i zahvalnost tih ljudi, ta sreća koju nam oni vrate nemjerljiva je s bilo čime na kugli zemaljskoj. Nema te plaće, tih uvjeta, tog posla koji mogu zamijeniti taj osjećaj. To te inficira, to je gore od bilo kojeg virusa i jednostavno više ne možeš živjeti bez toga. To daje smisao postojanja, kad radiš nešto za nekog drugog, ne za sebe i svoj probitak, vlastiti interes, nego - iako to zvuči kao klišej - za opće dobro, javno dobro koje se tako nekako izgubilo u ovom društvu. Političari više nisu ti kojima se divimo, cijenimo i poštujemo. Veseli me i ponosna sam što smo mi ti novinari koji vraćaju ljudima osmijeh na lice. Jer ljudi nas vole i poštuju.

Biste li se ikada vidjeli u nekoj drugoj vrsti novinarstva?

Uz dužno poštovanje svim kolegama, mi smo izabrali upravo ovo novinarstvo. To je novinarstvo koje doista mijenja stvari tako da tko ovo jednom proba - nema više nekog drugog novinarstva.

Javljaju vam se ljudi sa svih strana s najrazličitijim problemima, nepravdama. Kako u moru toga odlučujete/selektirate koje su priče zaslužile da se pozabavite njima?

Nema čarobne formule i nema pravila. Uglavnom gledamo da su to priče koje se tiču velikog broja ljudi. To su priče koje muče građane, o kojima se raspravlja na kavama ili su toliko nevjerojatne da su to jedinstveni, neviđeni slučajevi. Čar 'Provjerenog' je u tome što nikad nismo bili ograničeni rubrikama i nikad nismo forsirali određenu vrstu priče, nego ih imamo četiri. Sve može biti priča za 'Provjereno', samo ovisi o načinu na koji se napravi. Gledamo da na početku emisije bude hard core, malo politike, korupcije i kriminala, a za kraj da ipak pokažemo ljudima da nije sve tako crno ili sivo, da im prikažemo neku sretniju perspektivu i damo osjećaj lakoće, tako da na spavanje odu sa smiješkom na licu.

Na ekranu djelujete mirno, staloženo. Jeste li jedna od onih koja je uvijek hladne glave kad gori ili...?

Uopće nisam mirna i staložena, ja sam baš temperamentna i eksplozivna, ali kad gori, baš sam jako hladne glave. To je matematički mozak, racionalnost prije svega. Ja sam horoskopski Bik koji čvrsto stoji nogama na zemlji. Pogotovo u situacijama kad je frka i panika. Imam nekakav osjećaj da jasno mogu razlučiti bitno od nebitnog. Znam proniknuti u srž.

Što vam je najveći stres u poslu, a kada je najteže sakriti emociju?

Emocije ne skrivam, u tome je kvaka (smijeh). Nekako mi se čini da nakon toliko dugo godina, kad su nas ljudi prije svega doživljavali kao tužnu emisiju u kojoj se plače, u zadnje vrijeme ljudi bez okolišanja i bez nekog srama, grižnje savjesti, jer su 'muškarci odgojeni da ne plaču' - ponosno kažu da su pustili suzu uz našu emisiju. Najveći mi je kompliment kad mi neke muškarčine kažu da su dušu ispustili od tuge. To je predivno! Ne znam kad su ljudi povjerovali da je pokazati emocije, plakati kad si tužan ili smijati se kad si sretan - znak slabosti. Dapače, to je pokazatelj da si ljudsko biće, emotivno empatično. A stres je kad znamo za neku priču, a ne možemo je realizirati jer ljudi ne žele govoriti. Uvijek se mora naći taj netko. To sam baš rekla na dodjeli nagrada Zlatnog studija: sve priče počinju pojedinačnim činom hrabrosti, a uglavnom su osobe koje hrabro istupaju - žene. I to najviše budu potlačene, uplašene ženice. Ta hrabrost koja se probudi u njima da progovore...

...a i vi im pomognete u tome.

Možda jer im damo ruku da znaju da nisu više same, nego preuzmemo njihovu brigu na svoja leđa i borimo se za njih. Mi budemo jak saveznik, ali ipak je vrlo važno napraviti taj prvi korak. Nedavno smo radili priču o načelniku riječke policije i uglavnom to budu neki moćni likovi. Kad radimo priču, razgovaramo s minimalno 10, 15 ljudi i svi govore: 'Sustav će vam biti zahvalan', 'Sustav će biti sretan', a kad ih pitate: 'Hoćete li vi nešto reći na tu temu', bude ono - nitko se 'ne bi štel mešati'. Oni bi da se to radije riješi bez njih. To me ljuti jer na svima nama odgovornost je za stanje u ovoj zemlji, i to na svakom pojedincu. Ne možeš kritizirati, a da sam ništa ne napraviš. Pitam to svakog: 'Što si napravio da bi promijenio stanje?'

Kakav savjet biste dali svim mladim studentima i studenticama novinarstva koji maštaju da danas-sutra budu dio vaše redakcije?

Tona je klinaca, a pogotovo to vidim kad gostujem na fakultetima i držim predavanja, pa kad ih se puno skupi, svi mole, svi bi došli. Zna se dogoditi da oni koji dođu kod nas u redakciju na praksu nakon što je odrade žele i dalje pomagati, što god treba raditi, jer im je čast biti dio te ekipe. Ne znam što bih im savjetovala... Novinarstvo je jedna od najdivnijih stvari na kugli zemaljskoj i rekla bih im da moraju biti hrabri.

Što mislite, po čemu se najviše razlikujete od ostalih TV voditelja kad vas toliko ljudi vole?

Mislim da mi sve čitaju s lica i da jednostavno osjete da nosim te stvari na srcu. Jer ne možeš lagati kameri, ona sve 'skuži' i to mi dosta ljudi zna reći - da to osjete po načinu na koji ispričam neku najavu.

Na koji ste svoj prilog prošle godine najviše ponosni?

Da moram izdvojiti jedan iz prošle godine, to bi svakako bila priča Ivana Čorkala o Damiru Škari. To je bila velika priča. Ponovo se vraćam na ženu koja je progovorila i toj ženi skidam kapu, svaka joj čast. Odmah nakon nagrade Zlatnog studija poslala mi je poruku jer se prepoznala u mojoj posveti. Evo, i sad se naježim zbog toga. Zbog toga se sve isplati!

Što je najveći problem u našem društvu? Odnosno, s čime se najčešće sudarate u svojim pričama?

Maloprije sam rekla, s manjkom građanske odgovornosti, time što svatko pojedinačno od nas koristi neku vezu. Idu kod doktora i traže vezu, kad dobiju kaznu za pogrešno parkiranje, zovu nekog da im to riješi. Ljudi se ne ponašaju odgovorno, a prilika čini lopova. Mislim da su političari samo odraz onih koji su ih birali. U tome je problem - u manjku hrabrosti i u tome što bi svi malo zaobilazili pravila. E pa nema zaobilaženja pravila! Kada me policajci zaustave, nerijetki bi me zbog moje prepoznatljivosti samo pustili, no to ne prihvaćam jer tako sustav ne smije funkcionirati.

Sjećate li se svojih prvih dana u svijetu novinarstva - kako su izgledali?

To je bilo na Novoj TV. Kao klinka sam pokucala na vrata tadašnjeg direktora programa Branka Vukšića jer sam napravila super rad za fakultet o multinacionalnoj kompaniji koja ne pušta kamere unutra. Imala sam sreće i šarmirala sam poslodavce tog lanca brze hrane koji me pustio unutra, a taman je poplavila kanalizacija. Imala sam super kadar hamburgera i vode, nešto strašno. Kad je profesor vidio moj rad, rekao je: 'Wow, mala, ovo je super, odnesi to nekome na televiziju.' Tako sam i napravila, nadobudno sam pokucala na vrata i rekla što imam, a Branko Vukšić se nasmijao jer sam mu valjda bila smiješna zbog te smjelosti i rekao mi da se doslovno mogu 'muvati' po hodnicima. I nakon nekoliko mjeseci, kad su mi urednici odlučili platiti, mislila sam da ću umrijeti od sreće. Em sam tu, em će mi još platiti! Nije bilo sretnije osobe od mene. To je bio središnji informativni Dnevnik 24sata, tako se to tada zvalo. Radila sam za 24sata i Metu, koju su vodili Hrga i Vlahov. Nakon toga tadašnji direktor informativnog programa Siniša Bevanda rekao mi je: 'Mala, jednog dana, kad budem išao odavde, ti si prva koju vodim sa sobom.' I onda je RTL stigao u Hrvatsku, on je prešao, a ja sam bila prva novinarka koju je poveo sa sobom. On je bio prvi koji je vjerovao u mene i prepoznao me. Tri godine radila sam na RTL-u sve žive formate, od informativnog do mozaičnog programa, pa sam bila i kreativni producent simpatične i slatke emisije 'Život nogometaša', za koju smo čak osvojili Večernjakovu ružu, a o tadašnjoj zlatnoj repki. To je bilo napravljeno dokumentaristički - posvuda po svijetu putovali smo, snimali njihove živote, i privatne, ali nimalo žuto, nego baš životno i lijepo. I tada sam čula da se na Novoj TV pokreće istraživački magazin. Znači, s istom magnetskom privlačnošću, kao što sam prvi put pokucala na njihova vrata kao klinka, tako sam i taj put došla i rekla: 'Ja to želim, ja bih tu bila.' I evo me, tu sam! (smijeh)

Tko su bili novinari i urednici koje ste doživljavali kao svoje ideale, koji su vas inspirirali da stremite poziciji na kojoj ste danas?

Recimo, kolegica Marija Miholjek. Nju sam prvi put zamijenila na voditeljskom stolcu i ona mi je pokazala što znači kolegijalnost iako je to bilo više od toga. Pružila mi je nježnost, brigu, ruku i nimalo se nije osjećala ugroženom, kako bi se većina ljudi postavljala jer dolazi netko novi i mlađi zamijeniti je na njezinu mjestu. Marija ima veliko srce i zauvijek, do kraja života, zahvaljivat ću joj što me vodila to prvo vrijeme, kad sam prvi put stala u kadar. Bila sam otprilike kao srna uplašena ispred farova kamiona. Nisam nikad maštala da ću se baviti time i kad sam se zatekla u tome, uz nju sam preživjela. I uz tetu Marinu Matanović Šimunović. Ona je bog fonetike, a dugo je radila na HRT-u i Filozofskom fakultetu. Teta Marina me mjesecima pripremala da stanem u eter i stvari koje me ona naučila zauvijek su usađene u moje kosti. Dakle ne može se više dogoditi da nešto krivo kažem ili pogriješim naglasak. Dijete sam sa sela, iz Vojvodine, u kojoj smo govorili ikavicu, ijekavicu, ekavicu, pa sam otišla u Njemačku. I danas mi zna pobjeći 'doviđenja' s mekim 'đ' pa kolege u režiji umru od smijeha. (smijeh) Naravno, i tu je moja ekipa iz 'Provjerenog'. Kakav je to tim! Pošalju mi poruku baš u trenutku u kojem nisam najbolje. Jednostavno me osjete i onda naprave tako nešto divno. Jednom su mi se pojavili na vratima ispred kuće s balonima. Taj tjedan bila sam totalno utučena, a oni su mi pjevali na portafon. Ma gdje toga ima? Tu je toliko puno uloženog s obje strane, a nije lako krenulo. Jer ja sam bila jedna od njih koja je jednog dana, odjednom, postala šefica. I imala sam baš gadan period dokazivanja jer sam to poštovanje morala zaslužiti. Ali čini mi se da jesam.

Kakvi ste kao šefica?

Ma njima bi trebalo dati nagradu što me trpe! Najgori sam kritičar na svijetu. Prvo prema sebi, pa prema njima. Užasno sam kritična i zahtjevna. To su zaista nemilosrdni zahtjevi, a oni sve to izdržavaju iz tjedna u tjedan te stoički podnose moj težak karakter. Točno znam što hoću i nemam milosti. Bilo je dosta ljudi koji su prošli kroz redakciju, a nisu se uspjeli zadržati. Bilo je kolega koji se s time naprosto nisu mogli nositi.

Postoje li kod nas teme o kojima mediji ne smiju govoriti?

U 'Provjerenom' ne postoje. Nikad se nije dogodila neka tema koja nam je bila tabu i da o njoj nismo smjeli govoriti. Bilo je onih koje nismo mogli odraditi i to su one koje nas muče jer nismo imali dovoljno elemenata, dokaza, ali nikad nije bilo onog: 'Ej, to se ne smije.'

Sigurno postoje sitnice koje vas oraspolože u redakciji i kad je u pitanju najgori dan. Što vas može oraspoložiti?

Zafrkancija. Kad se krenu rugati na moj račun, to mi je najdraže! Što crnje, to bolje (smijeh) To je naš ispušni ventil. Svemu se smijemo. Tako možemo preživjeti sve dane i stresove. I najgore priče možemo podnijeti samo kad se cerekamo.

Koliko vam ostaje prostora za privatni život? Imate li neki osobit interes izvan posla? Što vas najbolje relaksira izvan radnog vremena?

Ima puno toga. Ali kao što sam rekla, nema tu radnog vremena od 8 do 16 sati, jer si konstantno u službi posla. Ali nađe se trenutaka za Sljeme i često sam na putovanjima s prijateljicama. Imam super ekipu s kojom volim posvuda putovati. Volim filmove, obožavam glazbu. Prijatelji i društveni život. Kaže se da si bogat onoliko koliko prijatelja imaš. Po tome sam ja milijunašica, čovječe! Imam baš puno pravih prijatelja.