Pobijedili smo Tursku! Super-duper! Ale, ale, triput hura - hura, hura, hura, bravo, NAŠI, jupi-jej, Hrvatskaaaaa! Mislim, da odmah odradim obavezni dio, tek toliko da mi netko ne bi prigovorio da mrzim sve što je hrvatsko, da imam nešto protiv sporta općenito i nogometa konkretno, da se preseravam s elitističkim stavom i kolutanjem očima nad Europskim prvenstvom u nogometu te nastupom hrvatske reprezentacija na njemu. Fakat nemam ništa protiv. Nisam fan nogometa, ali tko voli, nek izvoli. Sve ja to razumijem. Neki vole nogomet, neki košarku, neki Eurosong, neki modne revije - svatko se ima pravo veseliti onome što voli. I to je okej. Jest da bih osobno voljela da slavlje povezano s nogometnim pobjedama naše reprezentacije obuhvaća nešto manje (čitaj: NIMALO) pirotehnike, pucnjave i sličnih užasa, ali to ću prepustiti policiji, zalud se nadajući da će jednoga dana sve divljake koji se na takav način vesele dobro debelo oglobiti. Mimo toga, uopće se neću miješati u navijačke sklonosti i navade.

No jedno je navijanje, jedno je ljubav prema sportu, nogometu i masovnom podržavanju svojih favorita, a drugo je informativni televizijski program, pogotovo onaj na javnoj televiziji, i pogotovo onaj u središnjoj informativnoj emisiji te televizije. Je li prva pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije na europskom prvenstvu vijest? Naravno da jest. Treba li središnja informativna emisija javne televizije prenijeti tu vijest? Apsolutno treba. Treba li tu vijest prenijeti među prvima? Može.

Treba li, međutim, toj vijesti posvetiti GOTOVO POLA CIJELE INFORMATIVNE EMISIJE? E, pa ne da ne treba, nego ne bi smjela. Dnevnik 2, naime, središnja je INFORMATIVNA emisija Hrvatske televizije, a NE sportski magazin. Nije čak ni kolažna kontakt-emisija, nije 'Nedjeljom popodne', nije 'Dobro jutro, Hrvatska', nije ni 'Hrvatska uživo'. Riječ je o emisiji u kojoj se prenose vijesti, uz one važnije objavljuju se izvješća s terena i možda koju minutu dulji prilozi, eventualno pokoji stručni komentar povezan sa svime time, ali ono što je HTV učinio sinoć prevršilo je svaku mjeru.

Prvo su emisiju počeli s viješću o pobjedi Hrvatske nad Turskom na Euru. Super. Potom je uslijedio prilog o toj pobjedi. Možda malo predugačak za općeniti dio Dnevnika i više nalik prilozima kakvi se obično objavljuju u sportskom dijelu te informativne emisije, ali adje, dobro, posebna je prigoda. Onda je u studio došao novinar sportske redakcije. To je već bilo malo too much jer, kao što već rekoh, nije još bilo vrijeme za sportski dio Dnevnika, ali valjda je to onaj The Projekt praćenja Eura na HTV-u koji su onako ponosno najavljivali prošli tjedan, pa je u sklopu toga moguće protumačiti i to što se u tom istom dijelu Dnevnika našao i stručni komentator utakmice, inače osoba rezervirana za posebne emisije i prijenose utakmica. No sve bi to još bilo koliko-toliko podnošljivo (premda je već i s time minutaža postajala tolika da se prosječan gledatelj mogao s pravom zapitati gleda li Dnevnik ili Drugi program) da nisu uslijedili prilozi s navijačima iz različitih gradova. Te evo kako su Hrvati pratili utakmicu u Zagrebu, te evo kako su je pratili u Osijeku, vidžu Splićana, a sada pogledajmo ove navijače iz Australije koji su doletjeli u Francusku.

Što smo iz tih priloga saznali? Kakva je bila njihova informativna vrijednost? Apsolutno nikakva. Svaki je govorio navlas isto - Hrvatska pobijedila, raja se okupljala uz plazme na trgovima, u birtijama i drugim prostorima diljem zemlje i inozemstva, kad ih pitaš kako im je bilo, kažu ti da je to neopisiv osjećaj, kad ih zatražiš za komentar utakmice, kažu da je Modrić najbolji i da smo možda mogli zabiti još koji gol, ali nema veze, ale, aleeeeee! Mislim, a što bi drugo uopće i mogli reći? Nisu ljudi krivi. Krivi su oni koji su odlučili da je sve to moralo biti prikazano u središnjem Dnevniku. I da to još na kraju valja zasladiti Facebook statusom predsjednice RH, u kojem poziva na pristojno navijanje i pronalaženje crtača svastike na Poljudu.

Na sve je to, naime, potrošeno SEDAMNAEST MINUTA. Gotovo pola Dnevnika. A onda je cijela priča ponovljena i u njegovu sportskom dijelu, ali - pazite tog apsurda - nešto kraće.

I zašto sad to tebi smeta? Ljudi to vole! To je naš ponos! Zašto mrziš Hrvatsku?
Na ovo zadnje pitanje neću odgovarati jer je svatko tko ga postavlja garantirano blesav, a to onda onemogućuje bilo kakvo razborito objašnjavanje, ali što se ostalih primjedbi gore navedenog tipa tiče - smeta mi iz razloga koji su navedeni već prije. Dnevnik 2 nije SPORTSKO-KOLAŽNI MAGAZIN. To je informativna emisija, u kojoj bi se trebalo prezentirati važne vijesti. Pobjeda hrvatske reprezentacije na Euru jest važna vijest, ali komentari stručnjaka, obilazak navijačkih punktova u županijskim središtima i predsjedničin Facebook status - NISU VAŽNE VIJESTI! To su, rekli bismo mi, kajkavci - štikleci, ficleki, zrnca za razgovor uz kavu, eventualno sadržaji primjereni sportskim emsijama i analizama nakon utakmice.

Zašto onda HTV na to troši takvu lavovsku minutažu u Dnevniku? Ne znam, ali imam nekoliko teorija. Prva: budući da se HTV u svemu živome ponaša kao katedrala duha vladajućih, tako i u ovome objeručke prihvaća onu staru i prežvakanu - 'kruha i igara'. Daj raji da se raduje igrama s loptom, pa im onda prikaži kako se raduju igrama s loptom i kako im je divno, veselo i tečno kada se okupe zbog igara s loptom - pa će možda zaboraviti da imaju i neke ozbiljnije razloge za manje vesela okupljanja. Sinoćnji je Dnevnik 2 bio izvrsna ilustracija takve filozofije.

Druga teorija: već je lipanj, završila je škola, a znamo što to znači na Prisavlju - postali su malo potkapacitirani, pa je još k tome i nedjelja, teško je ispuniti minutažu, a ovo s Eurom pa još k tome s pobjedom Hrvatske sjeda im ko budali šamar. Malo pozovi Vlaovića u studio da ti kaže kako su 'naši dječaci super igrali', malo podijeli kišobrane po dopisništvima i pošalji ih s kamerom na trgove da vide koliko je onih u kockastim dresovima izašlo na kišu od dragosti i ETO TI SEDAMNAEST MINUTA!

Treća teorija: HTV nema pojma koja je razlika između informativne emisije i sportskog kolaža.

Ja mislim da su sve tri teorije točne. Pa vi sad vičite ale, aleee koliko god želite. Možda čak i završite u jednom od Dnevnika.