Sinoć je u kinu Tuškanac gostovao mađarski redatelj Istvan Szabo, koji je osobno došao otvoriti zagrebački ciklus svojih filmova, izvatke iz desetljećima dugog i jako bogatog opusa, naslove kao što su 'Stoljeće ljubavi i mržnje', 'Otac', 'Povjerenje', 'Rođaci', sve redom filmovi koje će publika u narednim danima moći pogledati na velikom platnu Tuškanca.

Szabo je posjetio Zagreb samo zbog ove retrospektive, o kojoj kaže:

'Zadovoljan sam izborom naslova. To nije moj izbor, ali je u redu.'

Biste li vi odabrali neke druge filmove?

'Ne bih to rekao. Ne znam. Ne poznajem vašu publiku pa ne znam koji su to filmovi koje treba prikazati ljudima koji ne znaju tko sam ja, a koji oni za publiku koja me zna. Tako da prihvaćam ovaj izbor.'

Ove ste godine konačno snimili i novi film?

Da, 'Vrata'. Priča je zasnovana na istoimenom romanu vrlo popularne i kvalitetne književnice Magde Szabo, a govori o dvije žene. Jedna od njih je spisateljica, pa je roman pisan poput dnevnika, a druga je žena koja se brine za njezino kućanstvo, pere i ponekad kuha. Riječ je o dvije snažne žene koje žele utjecati jedna drugoj na život, a priča prati njihove sukobe.

Jedna od njih je Helen Mirren. Uvijek ste u svojim najpoznatijim filmovima imali barem po jedno jako, poznato glumačko ime – je li to bio produkcijski trik ili su svi glumci uvijek angažirani zbog svoje kvalitete i zato što ste ih vi htjeli u svom filmu?

Ne, nipošto nije bio trik. Uvijek sam angažirao najbolje, a Helen Mirren je ovog puta jednostavno bila najbolji izbor za oživjeti predivno napisan lik. A i ona se slagala sa mnom, odmah je shvatila da je to uloga za nju i prihvatila je.

To je vaš prvi film nakon pauze duge čak šest godina. Zašto smo čekali toliko dugo?

Ja inače radim jako sporo. I prije sam imao duge pauze, čak i do sedam godina. Novac je glavni razlog. Teško je naći novac za dugometražni igrani film u Europi, a posebno u srednjoj Europi. Zadovoljiti producente nije lak posao. Ali i da imam puno novca, ne bih ih snimao previše brzo. Sigurno bih posvetio barem tri godine jednom projektu.

Pauza nema nikakve veze s političkim skandalom u Mađarskoj, kada su novine pisale da ste bili komunistički doušnik?

Nema, nikakve.

Kakvo je uopće stanje mađarske kinematografije danas?

Ne samo mađarska, već europska kinematografija u cjelini danas ima puno problema. Ne samo financijskih problema, već problema s publikom. Publika se promijenila. Filmovi i stil koji su desetljećima stvarali proslavljeni europski redatelji današnjoj publici više nisu zanimljivi. Publika danas želi gledati pobjednike, heroje, one koji uvijek pobjeđuju. Europski filmovi pokazuju stvarnost, a stvarnost je takva da ćete morati gledati puno gubitnika (smijeh). Tako da nije lako dobiti publiku.

Slažete li se s time da je europski film usto izgubio i dio svog identiteta koji je imao desetljećima, kao glavna oporba Hollywoodu, posebno nakon uspona latinoameričkog i azijskog filma u zadnjih petnaestak godina?

Ne mislim da je europski film nužno bio oporba Hollywoodu, jer je i sam Hollywood, na kraju krajeva, europska kreacija. Ne smijemo zaboraviti da su Hollywood stvorili ljudi iz srednje Europe, koji su napustili Mađarsku, Austriju, Srbiju, Češku i Poljsku...

Znači, vi ne mislite da je zadnjih pedesetak godina Hollywood predstavljao mašinu za proizvodnju visokobudžetnih blockbustera, a europski film simbolizirao drugačiji, autorski pristup?

Ne. Europski film je dominirao svjetskim filmom sve do početka sedamdesetih, s fantastičnim redateljima poput Bergmana, Bunuela, Fellinija, Antonionija... No stvaranje filmova se s vremenom pretvorilo u industriju, koja je u Americi postala nevjerojatno velika. Polako je postala dijelom industrije zabave i tamo ostala do danas, kao globalna industrija zabave. Europski film je samo mala, uska jednosmjerna ulica (smijeh). Posebno u kontekstu te velike industrije. A ta mala, jednosmjerna ulica je nevjerojatno napučena ljudima koji žele snimati filmove, ali nema novca, jer nema ni publike. To je stvarnost.

Bavite se filmom već pola stoljeća. Kada je bilo lakše snimati?

Nekada je bilo lakše, jer kao što rekoh, film je nekad bio važan publici. Danas imamo televiziju. Naravno, imali smo je kada sam ja počinjao snimati filmove, ali to su bile televizije s dva, tri kanala. Danas ih u svakoj zemlji možete gledati najmanje pedeset. Nakon razdoblja televizije pojavio se kompjuter i razdoblje interneta, a sada vidimo što to znači – trebate samo kliknuti jedan gumb kod kuće i gledati što želite.

Tehno-optimisti bi rekli da je taj tehnološki razvoj olakšao snimanje filmova više nego bilo što u prošlosti, jer je sva oprema postala dostupna svima i više ne treba ovisiti o velikom kapitalu da bi se stvaralo.

Istina. Današnji problem nije kako snimiti film. Nekada je to bilo jako komplicirano, morali ste znati jako puno tehnoloških detalja, trebali ste profesionalce i jako puno novca. Danas u svakoj ulici možete pronaći trgovinu u kojoj ćete kupiti HD kameru i snimati. Problem je ono što komunicirate, a ne kako ćete to učiniti, kojom tehnikom. Pitanje jest je li ono što želite reći zanimljivo i možete li pobuditi zanimanje publike i držati njihovu pažnju više od jednog ili dva sata.

Tijekom života osvojili ste mnoge nagrade, uključujući i Oscara za 'Mefisto' 1981. Koliko su vam nagrade važne?

Nisu važne za život redatelja, ali važne su zbog stvaranja interesa za film. Toliko je puno filmova, na svijetu se godišnje snimi pet do šest tisuća igranih dugometražnih filmova! Nagrade mogu pomoći kada treba ukazati publici na postojanje filma i pozvati je da ga pogleda jer bi ju mogao zanimati. I vi novinari ste tu važni, jer pomažete stvoriti interes.

Imate li kakav savjet za mlade filmaše koji će ovo čitati?

Da dobro razmisle o poruci svojih filmova. Svaka beba danas može naučiti kako snimiti nešto, tehnički dio snimanja se brzo svlada. Ali trebate dobro razmisliti o poruci, što želite komunicirati s publikom.