Govorimo, naravno, o kliničarima i akademskim seksolozima, koji su primijetili da vrlo često njihovi ispitanici tvrde da im je nešto seksi, ali to nije popraćeno adekvatnim erektilnim mjerama, ili obratno – da njihove ispitanice tvrde da im nešto nije seksi, ali mjere genitalne pobuđenosti govore suprotno. Što se spolova tiče, ta tvrdnja može ići i u drugom smjeru, ali najčešće nepodudarnosti između subjektivnih tvrdnji i fizioloških mjera idu upravo u navedenom smjeru.

Najčešće korištene mjere kod muškaraca su promjene u opsegu ili volumenu penisa - primjerice, pomoću cilindra montiranog preko penisa, a ispunjenog plinom - uslijed erekcije dolazi do istiskivanja određene količine plina iz cilindra, a volumen tog istisnutog plina uzima se kao objektivna mjera stupnja uzbuđenosti.

Objektivno definiranje seksualne pobuđenosti kod žena, tzv. vaginometrija, može se izvesti primjenom vaginalnog fotopletizmografa. Radi se o maloj akrilnoj sondi, veličine tampona, koja se koristi za vrijeme menstruacije te pomoću količine reflektiranog svjetla bilježi promjene u protoku krvi kroz vaginalnu stijenku. Osim volumena krvi u stijenkama vagine, ta sonda mjeri i amplitudu vaginalnog pulsa, što se pokazalo boljom i preciznijom mjerom seksualne pobuđenosti.

Druga popularna metoda za mjerenje genitalnog odgovora kod žena je termografija, postupak kojim se pomoću senzora postavljenog na male usne mjere promjene u temperaturi (koja raste za vrijeme seksualnog uzbuđenja). I dok se znanstvenici pitaju koji su sve mogući razlozi za nepodudaranje subjektivnih izjava o seksualnoj uzbuđenosti i tih objektivnih mjera, mi se u ovo doba recesije pitamo – ima li boljeg zanimanja od eksperimentalnog seksologa