RIJEČ ŽIRIJA: IGOR MANDIĆ

Autobiografsko u suvremenom hrvatskom romanu

21.04.2009 u 08:18

Bionic
Reading

Član žirija tportalove književne nagrade roman@tportal.hr Igor Mandić piše o autobiografskom u suvremenom hrvatskom romanu

'Zadana' tema nameće (mi) se kao središnji problem nakon pročitavanja doslovno gomile knjiga koje su posljednje dvije godine zatrpale ovaj žiri. Riječ je o nekih stotinjak (cca. 100 komada) ukoričenih uradaka, teoretski i ambiciozno svrstanih u žanr 'romana', od kojih je barem polovica tako – samonazvana. Zadivljuje, ako ne i zaprepašćuje količina autorske energije uložene u samozvano (ne-autoreferencijalno) romansiranje vlastitih života.

Najprije treba pojam 'autobiografije' (koja kod nas, tko zna zašto, spada u žanr 'publicistike') odvojiti/razlučiti od 'autobiografskoga romana' iliti 'romansirane autobiografije'. To razlikovanje ne predstavlja poteškoću, utoliko što autobiografije pišu osobe čiji je život otprije poznat u javnosti, tako da je podatke o njima relativno lako verificirati i kontekstualizirati. Premda autobiografija nije isto što i životopis, svejedno i u njoj postoji neka kronološko-društvena provjerljivost, odnosno mogućnost uspoređivanja upisanih činjenica (godina, mjesta, drugih, bilo privatnih bilo javnih osoba) s onim što je u javnosti poznato. Dakle, u načelu autobiografije ne lažu – posebno kada ih objavljuju vrlo poznate 'javne' osobe – ali u njima se često mijenja optika (pa, tako, autobiograf može preuveličavati u svojim očima ono što drugima izgleda sitno), kao što je i tu samoprocjenjivanje vrlo škakljivo (zbog čega autobiografije nisu slučajno nazvane 'japajakanjem').

No, autobiografsko u romanu već je pitanje autorove vještine/volje/spremnosti/znanja da nam pripovjedačevo 'ja' u romanu podvali kao svoje, autorsko. Tu je 'laganje' već očito, jer je moguće, a kako bismo, barem načelno, trebali imati posla s umjetničkom prozom, nikakva verifikacija nije potrebna (privatno govoreći, baš me briga jesu li neki autori, muškarci ili žene, u svojem romansiranju zaista opisali vlastiti život, kad mi je taj ionako savršeno nezanimljiv).

Stručno bismo ovakvu vrstu 'prijevare' (što nije moralistička, nego tehnička oznaka) mogli nazvati 'pseudoautobiografijom' (kako je odlično sistematizira Helena Sablić Tomić u djelu 'Intimno i javno'; suvremena hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002). U napasti sam dosljedno da umalo sve ono što se očitava kao 'autobiografsko u suvremenom hrvatskom romanu' proglasim za 'pseudoautobiografije'. Naime, u mnogim djelima iz ovogodišnjega 'uroda', doduše, trešti 'JA' kao nositelj narative, s očitom težnjom simbioze autora-pripovjedača i lika, ali to 'ja' nije identično imenu i prezimenu na koricama knjige!!!

Zapravo, autobiografsko se skriva, baš utoliko što se nameće, ali stoga je ovo isticanje više nego pitanje samoga (hrvatskog) romana. Je li bezličnost internetskoga komuniciranja toliko 'osušila' svaku osobnost da se onaj koji se laća pisanja, naprosto i nesvjesno osjeća pozvanim da se istakne, da dokaže da (njegovo) 'ja' nije pokojno!? Nisam siguran, ali moglo bi biti i da je strah od izmišljanja - u vremenu posvemašnjeg verificiranja – naprosto počelo odvraćati pisce od truda naracije. Jer, navodno, sve su dobre priče već ispisane, a pod svjetskim suncem nema ništa uočljivije od autorova 'ja'. Prema mojim skromnim uvidima u svjetsku pripovjedačku prozu, ovakvo ograničavanje hrvatskoga romana većinom na (pseudo)autobiografsko simptom je stvaralačke nemoći. Presušenih ideja, dezorijentirani/izgubljeni, oskudne imaginacije, prirodno je da (mnogi/većina?) hrvatski suvremeni romanopisci jedino rješenje vide i nalaze u svojem oskudnome 'ja'.