Kulturmiks FOTOGRAFIJA IZ RUSIJE, BJELORUSIJE I UKRAJINE

Postsovjetski foto postmodernizam

'Optimalne projekcije' naslov je velike izložbe suvremene fotografije iz Ruske Federacije, Ukrajine i Bjelorusije u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Prvi put je to nakon raspada SSSR-a da hrvatska javnost ima priliku vidjeti reprezentativnu izložbu fotografije koja izrazito raznolikim društvenim sadržajima prikazuje mnogo više od općega stanja fotografije kao specifične likovne discipline jer je pozornost fotografa ovom prilikom posebno okrenuta prema dokumentarističkim valerima

Hrvatska javnost ni prije razlaza SSSR-a i konačna zalaza socijalizma u obje zemlje nije mnogo znala o fotografiji u Sovjeta. Svodilo se to uglavnom na jeftino nabavljene fotoaparate marke Zorki, bezočne kopije predratne Leice s odličnom istočnonjemačkom optikom, Zeiss iz Jene i lako pokvarljivom mehanikom ili pak na fotoklubašku bakelitnu Smenu te dvooki Ljubitelj tipa Rollei.

Znali smo, više po čuvenju, i za Aganjok, rusku verziju čuvenoga magazina Life, tiskanu u bljedunjavu koloru, kakav se u nas pogrdno nazivao ruskim, a poznat nam je bio ponajviše iz filmova.

Stoga je organizator ove izložbe Hrvatski fotosavez, koji redovito bijenalno predstavlja značajne novine na svjetskoj fotografskoj sceni, učinio zaista značajan kulturološko-civilizacijski pomak u percepciji naše fotografske i šire javnosti.

Koncepciju ove velike izložbe i izbor dvadeset dvoje autora s ukupno dvjestotinjak radova potpisuje Želimir Koščević, programski savjetnik agilne foto galerije Lang iz Samobora. Izbor se posebno usredotočio na zanimljive prikaze motiva iz svakodnevice iz Ruske Federacije, Ukrajine i Bjelorusije, ali viđene kroz tražila kamera istinskih majstora fotografije koji posebno dobro uočavaju u toj svakodnevnici ono čega nije bilo na današnji način sve do rečenoga raspada Sovjetskoga Saveza kao geopolitičke velesile. Pritom ti angažirani fotografi nisu okupirani samo životom velikih gradova, već i sveukupnom svakodnevnicom u Rusiji i šire.

198015,197785,197464,195397

Poneki fotografi tako okrenuti više ruralnom aspektu današnjice bilježe zapravo i onaj život koji, iako se za njih u velikoj mijeni nije dovoljno preobrazio, za oko suvremenoga Europljanina doima se u najmanju ruku soc-egzotičnim. Primjerice, u postsovjetski izmijenjenim pejzažima oni ponajbolje uočavaju, pa i naglašavaju, stanovitu nepromjenljivost infrastrukturnoga rekvizitarija iz doba tvrdoga državnoga socijalizma, pa i prije njega.

Da se u tome primijetiti čak neku vrstu prosovjetske nostalgije, ali ne i nekoga žaljenja za tim dobom. To je naprosto tako fotografirano, onako kako zbilja jest. Mnoge od odabranih fotografija ilustriraju tako gotovo šokovito karikaturalan sraz novoga i staroga, primjerice na slici Alekseja Malgavka koja prikazuje pokrupnu matrušku, u najšarenijoj mogućoj haljini, jednako krupna uzorka, kako ručno tegli veliku kantu mlijeka preko ceste, a u pozadini je velika hi tech trgovina, zgrada načičkana satelitskim antenama, s najpoznatijim svjetskim brendovima elektroničkih uređaja po fasadi, ali i 'remontnim' malim postolarom u prizemlju.

Posebice su tako zanimljive slike Vladimira Sokolajeva s početka osamdesetih godina, crno-bijele su to fotografije pomalo magnumovskoga stila, ali na sovjetski način pa ma što to značilo, na kojima se vidi kako neki skup geologa, u Novokuznjecku 14. veljače 1984, pobožno sjedi u nekoj društvenoj prostoriji pred televizorom i oprašta se od generalnoga sekretara Centralnoga komiteta KPSS Jurija Andropova.

Podjednako je dirljiva, pa i posprdno nostalgična, moglo bi se danas reći, fotografija istoga autora koja prikazuje, također u Novokuznjecku, ali 10. travnja 1983. kako se prodavačice natječu u nečemu što se zove proizvodna gimnastika. U tu su se ne tako davnu stvarnost uvukle dramatične scene Čečenije gdje mnoge obitelji još stanuju u razrušenim i po život opasnim stanovima.

Tako vidimo maloga, tromjesečnoga Rašida Gamajeva, kako ga kupaju u stanu na petom katu kojem je soba tako razrušena da se iz nje vidi sve do prizemlja, a snimio je to u rujnu 2006. u Groznome Dimitrj Beljakov. Tu su ikone iz tradicije (Ilja Pitalev, Pavel Smertin), i ikone iz sovjetske povijesti (Evgeni Zalužni), ali i sve napetosti raznolikih svakodnevnica. (Aleksander Petrosjan, Sergej Karpov, Pavel Golovkin, Aleksander Krjažev), ali ima tu pomalo i nekoga postsovjetskoga popartizma sa zidnih tapeta (Lucija Ganjeva), teških osobnih sudbina u seriji snimljenica u kažnjeničkoj koloniji gdje kaznu služe i majke s djecom rođenom u zatvoru koje je veristički portretirala Marina Krugljakova, ali nailazimo tu i na pomalo glamurozne autorefleksije autorice Vije Muragine.

Dr. Irina Čmireva, autorica predgovora katalogu ove izložbe, govoreći o tome kako je aktualna stvarnost evidentna u izloženim fotografijama, ističe da je fotografska reportaža, koja je devedesetih godina i početkom 21. stoljeća bila u sjeni fotografije koja je prikazivala vrijeme razonode i fotografije s područja suvremene umjetnosti, opet u središtu pozornosti jer realnost se tako brzo mijenja kao da pozira na ulicama za fotografe s brzim kamerama. Stoga u ovom postsovjetskom postkomunizmu, u dobu sveopćega postindustrizma, ova izložba može se, bez mnogo natege, shvatiti kao apologija fotografskom postmodernizmu u kojem je sva kreativnost uvijek bila pozvana na samoizražajnost. Potrebna je samo sklonost brzom okidanju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još