Kulturmiks Juan Diego Florez i Jonas Kaufmann

Vodeći tenori današnjice

Kada znano ime ode sa scene, najlakše je nove, mlade pjevače proglasiti njegovim nasljednicima. Tako su i Juan Diego Florez i Jonas Kaufmann, koji bez puno dvojbe spadaju ne samo u najeksponiranije, već i najvrsnije tenore današnjice, otrpjeli površne medijske etikete tipa 'novi Pavarotti'


Na stranu što su takve klasifikacije u marketinškom pogledu idejno mršave, one su među ostalim glazbeno neutemeljene. A njihova nova diskografska izdanja jasno idu u prilog osobenih interpretacija posve apartnih repertoara kojima nisu potrebne nikakve islužene metafore za glazbenu validaciju. Možda nije naodmet pripomenuti da im njihova fotogenična vanjština (koja postaje rastući kriterij i u svijetu klasične glazbe, pa i među instrumentalistima) osigurava i poprilično medijsko, izvanglazbeno praćenje.

Novi album Juana Diega Floreza, peruanskog tenora koji je maestralno stupio na svjetsku scenu interpretacijama Rossinija u drugoj polovici devedesetih godina, donosi izbor sakralnih arija pod nazivom 'Santo' (Decca). 'Prije ili kasnije, svaki tenor snimi album sakralnih arija, to je neizostavan dio karijere', iskreno priznaje Juan Diego Florez, vodeći belcanto tenor današnjice, kojeg će zagrebačka publika u travnju gledati u prijenosu nove produkcije Rossinijeve opere 'Le comte Ory' iz Metropolitan Opere. Album 'Santo', prigodno objavljen u blagdanskom periodu, donosi, nažalost nekoliko nedvosmislenih komercijalnih ustupaka, kao što su Schubertova Ave Maria ili Franckov Panis Angelicus, nastojeći vjerojatno udovoljiti što široj publici.

No najsjajniji dio albuma, inače stilski iznimno raznolikog, od Handelovog 'Mesije' do Florezove autorske kompozicije, bez sumnje su ulomci iz Rossinijeve 'Messa di Gloria' i 'Petite Messe solennelle' te Bellinijeve Mise u a-molu. Vokalno virtuozni te imanentno teatralni unatoč sakralnom sadržaju, ti ulomci idealno odgovaraju Florezovom fleksibilnom glasu s izvanrednom lakoćom u gornjem registru koji na tom albumu prati orkestar Teatro Communale iz Bologne, a njime ravna mladi i obećavajući dirigent Michele Mariotti.


Dok je Florez posve udomaćen u talijanskom repertoaru, njemački tenor Jonas Kaufmann početnu je slavu stekao, posve logično, na domaćem repertoaru Mozarta, Schuberta i Beethovena. Stoga se novi album 'Verismo Arias' (Decca), na kojem mu glazbenu potporu osigurava orkestar Academia Nazionale di Santa Cecicila pod ravnanjem iskusnog opernog dirigenta Antonija Pappana, može smatrati njegovom diskografskom iskaznicom za osvajanje klasičnog talijanskog repertoara.

U verističkom repertoaru emocionalna ekspresivnost nadređena je vokalnoj čistoći, a stilski se čitav glazbeni pokret s kraja 19. i početka 20. stoljeća naslanja na naturalističke tendencije u književnosti. Na albumu su poznate arije iz Leoncavallove opere 'Pagliacci', Mascagnijeve 'Cavalleria Rusticana' i Giordanove 'Andrea Chénier' sparene s mnogo manje poznatim ulomcima Zandonaija i Reficea. Kaufmannov glas, u kojem mnogi vide baritonalne odjeke, mogao bi se lapidarno okarakterizirati kao virilnost s premazom.

No zahvaljujući solidnoj tehnici i dobrom glazbenom instinktu, Kaufmann, koji aktualno spada među traženije tenore na međunarodnoj sceni, emocionalno je nabijenom repertoaru pristupio delikatno i inteligentno te nimalo rutinski. Primjerice, izvedba znane Lamento di Federico iz 'Cileine' L'Arlesiana postaje tankoćutna interpretacija u kojoj vokalna potentnost ne ide nauštrb pomnom nijansiranju glazbene fraze.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još