Na temu malo poznatog pogrebnog običaja uzimanja 'mirila' pokojnika umjetnici Josip Zanki i Bojan Gagić od 2001. do 2008. izveli su performans tri puta u Italiji, jednom u Americi, a lani na zagrebačkom Bundeku. To je bila prva i posljednja izvedba u Hrvatskoj, nakon koje je višegodišnji projekt dokumentiran u monografiji 'Mirila' koju je izdala Fraktura
Drevni običaj uzimanja 'mirila' pokojnika izvodio se u velebitskom kraju, o čemu danas svjedoče ostaci kamenih ploča s urezanim simbolima ili inicijalima pokojnika. Uzimanje mjere pokojnika običaj je za koji se pretpostavlja da potječe iz prethelenističke Grčke.
Nakon naricanja nad odrom, tijelo pokojnika bilo bi umotano u platno i nošeno prema grobu. Prije dolaska na groblje, povorka bi zastajala i na ravne kamene ploče položila bi tijelo te na glavu i stopala stavila bi kamen uzimajući tako 'mirilo'. Prema pisanju Josipa Zankija, 'mirila' su poredana po rodu i porodici pokojnoga, bez kastinskih ili spolnih odvajanja. U velebitskom i podvelebitskom kraju poštovana su više od groblja.
Bojan Gagić i Josip Zanki upoznali su se u Muzeju Mimara 1997, a od 1999. počinju surađivati. Dosad su realizirali performans 'Nedjelja na selu' u kojem su čitali bizarna ljubavna pisma bivših djevojaka, sa Žarkom Bošnjakom osnovali su i vodili art-radionicu 'Planine', postavili su okultni ambijent 'Enciklopedija mrtvih' u Galeriji Kraljević 2000, da bi potom surađivali na interaktivnoj instalaciji 'Mirila'.
'Po starim vjerovanjima, to su bila mjesta gdje počivaju duše pastira uz bok duša svoga ovčjeg stada', istaknuo je Zanki u knjizi 'Mirila'.
Josip Zanki i Bojan Gagić svojim performansom rekonstruirali su davno zaboravljeni običaj polažući tijela živih na kamene ploče, čime su željeli svrnuti pažnju na misterij smrti. Interaktivnu instalaciju 'Mirila' izveli su prvi put u svibnju 2001. u kripti nekadašnjega franjevačkog samostana u talijanskoj Scardavilli, a posljednji put izveli su ga 2008. u zoru na obali zagrebačkog jezera Bundek.
U performans su autori Zanki i Gagić uključili i vlastito, obiteljsko iskustvo.
'Smrt koja je u meni izazvala prvo stvarno razmišljanje bila je ona moga ujaka ujesen 1991. Umirao je nekoliko dana. Njegovo je tijelo u tim trenucima bilo izuzetno snažno, vezali su ga za krevet i držali čvrsto stegnuta kožnatim remenjem. Njegova duša borila se s odlaskom u svjetove onostranoga, tako loše dizajniranima u holivudskim filmovima. Jedine rečenice koje je izgovarao bile su:
Ne to! I:
Ne tu! Nas, koji smo sve to pratili u vlastitom neznanju i tuposti obuzela je nemoć', zapis je Bojana Gagića 'Mirilima'
Monografija 'Mirila' opremljena je fotografijama s brojnih performansa
'Što se događa između, kako izgleda transcendencija? To je osobno iskustvo, za svakoga drukčije, i ne treba o njemu govoriti. Dovoljno je reći da je prijelaz nezamjetan.
Drveće nas oplakuje, a duša posljednji put gleda prema istoku, posljednji i prvi', iskustvo je Marka Pašalića, jednog od sedmero sudionika čiji su tekstovi o iskustvu sudjelovanja u performansu, uz mnoštvo fotografija, sastavni dio ove zanimljive monografije.