Ah, ta Europska unija, taj grozni birokratski moloh koji melje nacionalne identitete, određuje ispravan oblik krastavca i troši naš novac za raskošan život u Bruxellesu! Tako otprilike zvuče danas općeprihvaćeni prigovori diljem Starog kontinenta na račun EU-a, koji su se politički otjelotvorili i na nedavno održanim izborima za Europski parlament u liku raznih Le Pena i Wildersa, a u Hrvatskoj tek stidljivo i djelomice kroz Ružu Tomašić. O stanju Europske unije i svim njezinim boljkama hrpimice se pišu knjige, riječ je vjerojatno o jednoj od najzahvalnijih publicističkih tema od Gibraltara pa do Talina, osim čini se u Hrvatskoj, čija intelektualna elita i dalje preferira teme poput ustaša i udbaša.

Zato su dragocjeni prijevodi poput knjige 'Europski vjesnik. Bijes građana i mir Europe' iz 2013. austrijskog pisca Roberta Menassea (nagrađen od Zaklade Friedrich Ebert za najbolju političku knjigu godine), jer se hrvatskoj publici nudi neočekivana i izvan stereotipa domišljena slika EU-a. Menasse je temi pristupio empirijski – unajmio je stan u Bruxellesu i odlučio se u središtu Unije informirati o njezinu stanju, načinu funkcioniranja, vrlinama i manama, dakle jednostavnim ali efektnim promatranjem. A kada se malo bolje pogleda, pokazuje se da mnogo onoga što se o EU-u standardno priča i vječno ponavlja nema baš veze s mozgom, što u osnovi i ne treba iznenaditi, jer to je osnovna karakteristika svakog općeg mjesta.

Menasse tako na početku dekonstruira mit o briselskim birokratima, sada već označenim posebnim nazivom eurokrati, te podsjeća da je riječ o administraciji koja je manja od gradske uprave Beča iako se bavi životima 500 milijuna ljudi. Također ističe i da je transparentnost u Bruxellesu iznad razine svake pojedine nacionalne vlade čija je država članica Unije te da su informacije o baš svemu baš svakome dostupne. Treba se samo potruditi i pitati.

Bruxelles se također ispostavlja kao intrigantan grad, fluidna identiteta i velike moći u stvaranju pravih Europljana, jer svojom raznolikošću i okupljanjem ljudi iz 28 država EU-a stvara posebno stanje uma, udaljeno od bilo kakve autarkične partikularne nacionalnosti. U tom kontekstu naročito je zabavna i znakovita anegdota iz jednog briselskog kafića, u kojemu je Menasse svjedočio kako konobar pristojno izbacuje skupinu pijanih Nijemaca koji su se derali protiv 'lijenih Grka', jer je takav prizeman i primitivan nacionalizam jednostavno neprihvatljiv faux pas

U svemu tome Menasse uopće nije slijep na mane EU-a, ali se u svojoj knjizi usmjerio na razotkrivanje aktualne mitologije, jer želi istaknuti koji su stvarni problemi, a ne oni koji se papagajski ponavljaju u birtijskim diskusijama. Demokratizacija Unije jest njezin najveći zadatak, čiji su prvi koraci učinjeni baš na ovogodišnjim izborima za Europski parlament.

'Europski vjesnik' često je i vrlo duhovita knjiga, jer Menasse ima odlično oko za detalje, a i fantastično dočarava situacije koje spominje, no vrhunac smijeha jest njegovo bavljenje kulturnim resorom Europske komisije, inače uvjerljivo budžetski najsiromašnijim, naročito kada se pisac suoči sa stanovitom gospođom Themis Christophidou. Dotična je zamjenica zadužena za kulturu, a sraz piščevih pitanja i njezinih nenamjerno humorističnih odgovora – odlično opisan u knjizi – izaziva grohot. Kada Christophidou čuje da Menasse ima namjeru pisati roman smješten u Bruxelles, onda odgovara: 'Roman? Zašto za ime boga pišete roman?' Nakon još par rečenica, Menasse leti iz njezina ureda uz povike: 'Roman! Fikcija! Pa to je suludo!'

U svakom slučaju, ako se ove godine odlučite pročitati samo jednu knjigu koja se bavi Europskom unijom, onda bi to trebala biti ova Menasseova. 'Europski vjesnik' zapravo poručuje da EU treba upoznati kako bi je se zavoljelo, što je najbolja moguća preporuka za bilo koji politički projekt, s obzirom na to da stvari inače funkcioniraju obratno. Familijarnost, kako kaže izreka, rađa prezir, a to što je EU kroz dubinsko upoznavanje u isprva skeptičnom Menasseu izrodila ljubav i poštovanje, rezultat je vrijedan divljenja.