Književnost TRI ESEJA ZA J. V.

Ogledi o slikaru nevidljivoga

Knjiga Milana Mirića 'Tri eseja za J. V.' u nakladi Kratis, vrijedno je izdanje koje je malo kome preporučiti kao popudbinu uz aktualne godišnje odmore. Ali, iako to zaista nije knjiga za plažu, svatko tko ne preže od malo zahtjevnijega štiva, a očekuje da će se čitanjem obogatiti nekim novima spoznajama, neka se slobodno udubi u Mirićeve nadahnuto mudre rečenice u trima ogledima o, najbolje ipak reći, slikopiscu Josipu Vaništi

Iako će po mnogu rečenicu trebati pročitati barem dva puta, čitatelj će iz te misaono umjetnički spregnute sintakse, često biti prosvijetljen uvijek nekom novim spoznajom i začuđujućim otkrivenim smislom.

Prvi od tri ukoričena eseja naslovljen je 'Ravna crta Josipa Vanište', a riječ je zapravo o piscoslikaru, autoru 'Knjige zapisa' Vaništi kojemu njegov zapis i njegov crtež, dokazuje Mirić, nisu margina u procesu pisanja ili crtanja. Tako su ti zapisi, drugim izražajnim sredstvom, zapravo, vaništinski crteži.

Jedan od primjera takvih crteža riječima, možda najbolji je sljedeći: 'Godinu dana nakon Rosine smrti.
U uskoj uličici Calle delle Rasse, iza Markove crkve, prepunoj svijeta, u sunčanoj svjetlosti poslije kiše.
Sve su škure na hotelu Trovatore zatvorene. Gledam u crveni sag na strmim hotelskim stepenicama. I čekam. Nitko ne silazi
.'

Sve je, primjećuje Mirić, statično, umrtvljeno u svjetlosti, čak i ljudsko mnoštvo; sve godinu poslije smrti osobe koju misao ne prestaje iščekivati. I zar ta životopisna tragična crtica nije, zapravo, ili ujedno, slika. Apstraktna, reklo bi se mirićevski - obestvarena, kako to i mora biti u opisanoj teškoj mletačkoj sjeti.

Dvije su rečenice ključne u istome eseju: 'Ravna linija izvedena ravnalom najkraća je udaljenost između dvije točke.' i 'Prvi potez na slici ruši ideju s kojom se pristupa planu.'

Sve ostalo je gusto tkivo teksta u kojem se pitanja o smislu umjetnosti i svekolikoga stvaralaštva grušaju oko silnica sveopćega smisla u čovjekovu univerzumu. A shvaćanje te Vaništine ravnalske linije i prvoga poteza po bjelini samo su kategorija kojom autor 'gradi i razmjerava vlastiti misaono-osjećajni sustav.'

U drugom eseju naslovljenu 'Vaništin portret Tina Ujevića' Milan Mirić ulazi u kunsthistoričku interpretaciju, reklo bi se hermeneutiku samoga artefakta u kojoj autor ide od poznatih mu važnih karakterizacija portretiranoga i portretista.

Precizno koliko je to moguće, on povijesno i likovno determinira svekoliku situaciju u kojoj je portret nastao. Iznosi stihovan pjesnikov sud o samoj ideji da bude portretiran. Priziva u pamćenje sve one važnije likovnjake koji su radili na Tinovu portretu i poimence navodi tako danas sve manje spominjana splitskoga kipara Ivana Mirkovića koji Tina modelira hiperrealistički do velikoga meštra Miljenka Stančića koji ga crta kistom i koji, možda suviše pamteći Tinovu boemu, a zapravo samo njene šarmantne strane, izrađuje upečatljiv lik sa zgužvanim šeširom široka oboda i podužom, neurednom kosom.

196756,203776,199300,202159

Takav Tin postaje tipom za kojim se kasnije povode mnogi likovnjaci. Mnogi, ali Vaništa ne, nipošto. Njegov Tin je čvrsta izgleda i iako nastao po fotografiji iz zadnjih bolesničkih dana u Vinogradskoj bolnici. Iz grubih crta tog lica zrači život kakav god bio, kao da je njegova poezija sva ušla u taj izraz. To predsmrtno lice, kaže Mirić, ne boluje, ne umire nego je za vječnost oživjelo slikarski procijeđenim životom poezije, njome stvorenim i njime stvaranim. I to je rečenica za više čitanja, ali kakva je zato raskoš spoznaje na kraju. Još je jedna uočljiva anomalija na tom portretu.

Tu su posrijedi kao dva različita oka, dva drukčija pogleda na motritelja. Nama lijevo, a pjesnikovo desno oko, koje iako sukladno usmjereno, kao da je zamućeno, kao da je u njemu nakupljen sav čemer iskustva u životu i umjetnosti riječi, sve što je prošlo, a njegovo lijevo oko kao da je vječna, samo malo prigušena sjaja, to je dio pogleda koji kao da neumitno zrači njegovu svevremensku poeziju. To oko ima i izražene vjeđe, one koje se 'pote od ljepote'. Usne još su ključ koji zatvara ili možda rastvara portret. Stisnute se i krajevi su lučno savijeni prema dolje. Kao kod onih simboličkih kazališnih maski, označuju tragediju. I još samo sasvim malo, samo u naznaci sijeda duga kosa. To je sve od boemije i gotov je Tin. Ostavljen da zrači onim lijevim okom.

Miroslav Krleža, rođen samo dva dana i dvije godine kasnije od Tina, sedmoga srpnja tisuću osamsto devedeset treće, kako bi to on napisao, ipak je svojevoljno 1972. sjedio, da se ne kaže pozirao,Vaništi i to svojevoljno za potrebe portreta za njegove knjige u ediciji 'Pet stoljeća hrvatske književnosti'.
Tad je Vaništa napravio portret koji je apsolutni domet u tome žanru. Posrijedi je djelo mnogo veće od same slikovne pojavnosti. To je portret, kako kaže Mirić, sačinjen čovjekom umjetnikom i temeljna razlika je između toga i onoga što ga zaustavi camera obscura, ma koliko taj i bio 'umjetničaren', ostaje da kamera, portretirajući, sposobna je uhvatiti i skameniti tek i samo trenutak, dok čovjek što slika čovjeka pred sobom trenutkom slikanja trudi se vidjeti i naslikati što više od bitno proživljena života, da ga svojim izabranim trenutkom dosegne svega.

Josip Vaništa/ Kratis, Tri eseja za J.V.
Tin Ujević
Mirić ističe da je tim portretom iz 1972. Vaništa branio Krležu od njegove poslijeratne socijalističke literature, integrirao ga i iznova oslobađao u obnavljanu individualnost, Krležu je vraćao Krležinoj ličnosti i njezinoj ljudskoj drami. Ovakva i ostala razlaganja za današnjega čitatelja mogu biti i svojevrstan repetitorij o velikoj drami velikoga dramatičara, pisca koji je, kako se kaže, tragično doživio ostvarenje svojih ideala. Onako kako ga je naslikao Vaništa on je 'tragična metafora svih naših života u cijelom prošlom stoljeću'. Odatle onaj rezignirano prezriv izraz koji emanira iz spuštene lijeve strane usana, svojevrsna proreknuta pareza facialis, kako je to rekao portretirani. Naknadni portreti Krleže sve više prikazuju gašenje njegova općega elana, pisac iz profila samo je ostarjeli, apatičan lik, a Krleža na bolesničkoj postelji, dva tjedna prije smrti, samo je bolno dirljiv kroki velikana pred iščeznućem.

Sve u svemu, moglo bi se reći da u ovoj knjizi Razlog susreće Gorgonu. Naime, pisac Milan Mirić odgovorni urednik je Razloga, kultnog časopisa iz šezdesetih, revije pjesnika metafizike i kritičara koji se nisu libili ni polemika o socijalističkoj stvarnosti, a slikar Josip Vaništa urednik je istih godina antičasopisa Gorgona, galerije neformalne skupine likovnjaka koji već onda razvija konceptualu novoga umjetničkoga senzibiliteta. I Razlog i Gorgona bili su ispred svoga vremena, a bili bi i danas. Stoga možda se ipak ovu knjigu može ponijeti na odmor. Te je u miru čitati polako da pomnoga, obnovljena ili važna riječ ne bi promakla.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još