Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: CORMAC MCCARTHY

Civilizacijska glad za krvlju

'Krvavi meridijan' Cormaca McCarthyja roman je koji kritika smatra jednim od najnasilnijih u povijesti književnosti. Pročitali smo i provjerili

Jednu od najboljih definicija dobre književnosti dao je Franz Kafka napisavši da 'knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama'. Knjiga nas, znači, mora uzdrmati, izbaciti iz udobnog ležišta (poznatih istina), usisati u sebe kao vakuum i zatim ispljunuti natrag u svakodnevicu; i nakon nje moramo osjetiti da smo nešto doživjeli, da nas je iskustvo čitanja promijenilo.

Ta Kafkina misao i takvo shvaćanje literature vrlo dobro pristaju romanu 'Krvavi meridijan – ili Večernja rumen na zapadu' kultnog američkog pisca Cormaca McCarthyja. Roman je to koji doista može slomiti nešto u vama, i to najviše zbog brojnosti, intenziteta i ekspresivnosti scena nasilja, tj. zbog načina prikazivanja nasilja i nepostojanja moralne slamke s kojom biste se iz surovog fikcionalnog kaosa mogli spasiti.

Mučnina koju može izazvati 'Krvavi meridijan' neće značiti da ste čitateljski mekušac prilagođen samo lakoprobavljivoj fikciji. Naime, i kritika ovaj roman smatra jednim od najnasilnijih u povijesti književnosti (a nije riječ o hororu u kome bi nasilje bilo očekivano i žanrom kodirano), pa i utjecajni američki književni kritičar i profesor s Yalea, Harold Bloom – koji je sam priznao da je tek iz trećeg pokušaja pročitao cijelu knjigu – piše: 'nasilje jest sama ova knjiga'. No, Bloom je u isti mah roman uvrstio u veličanstveni četverored suvremene američke književnosti (uz Rotha, DeLilla i Pynchona), a i drugi kritičari i časopisi redovito ga navode među 'najboljima od najboljih'.

Ljudsko crnilo

Krvavi meridijan 'kafkijanski rastura' ne samo zato što se u njemu nižu jedan za drugim opisi ubijanja, mučenja, kasapljenja koje se odvijalo u vrijeme američko-meksičkoga rata, tj. borbi na granici sredinom 19. stoljeća, kada se američka nacija rađala u krvi, već najprije zbog jezične artikulacije i istodobne poetizacije nasilja i smrti te poetizacije prirode, surovosti i usamljenosti američkog juga.

To je, blumovski rečeno, 'posljednji vestern', onaj nakon kojeg se bajka o američkom snu, američkim pionirima i misijama osvajanja divljine kontineneta, teško dade ispripovijedati.

Izvorno objavljen 1985. godine, 'Krvavi meridijan' opisuje događaje iz vremena konstituiranja američke nacije, utvrđivanja njezinih granica, doseljeničkog osvajanja i borbi s domorodačkim kulturama. Glavni je lik Dječak, Mali, the kid (pravog imena nema), koji putuje na Jug i pridružuje se neregularnoj vojsci pod zapovjedništvom izvjesnoga Glantona, tj. njegovoj hordi ubojica, lovaca na skalpove, silovatelja, pljačkaša.

Glanton je inače stvarni lik, i način na koji ga je McCarthy prikazao umnogome se podudara s povijesnim činjenicama i opisima iz memoara jednog od sudionika toga pohoda, kao i s nekim, neoficijelnim i za naciju neugodnim interpretacijama toga dijela povijesti.

Priča teče kao u nekom dijaboličnom pikarskom romanu; epizode putovanja su epizode ubijanja i masakriranja Indijanaca i Meksikanaca, ali i Amerikanaca, ne samo ratnika nego i žena i djece, seljaka i putnika. Ubija se ne toliko zbog osvajanja teritorija, jer tamo gdje prođu ove trupe ne uspostavlja se nova vlast – tamo ostaju tek kosti i prašina. Ubija se zbog opsesije, zbog ubijanja samog. Usto, jahači skalpiraju mrtve, pa skalpove unovčuju; skupljaju jezive trofeje (ogrlice od odrezanih ljudskih ušiju) i prepuštaju se ludilu nasilja u kojima se nikoga ne štedi i u kojima se i mrtva tijela kasape i obezglavljuju.

Najjezovitiji je lik sudca Holdena, nadahnut Faustom i nizom demonskih likova svjetske književnosti, ali i sasvim originalan – on ubija i zbog užitka i zbog patološke uvjerenosti u izuzetnost jakih ljudi; istodobno je seksualni pervertit, ekshibicionist, ali i jedini koji među ološem posjeduje znanje (govori nepoznate europske jezike, crta i zapisuje u svoju bilježnicu). On je filozof zla i opscenosti, jedan od onih užasnih, nacerenih utjelovljenja mračne sile s kojima obiluje naša podsvijest i naša kultura.
Središnji dio krvavih pikarskih orgija uokviruju scene susreta Malog i Holdena, na početku upoznavanje, a na kraju konačni obračun, u kojemu je to što se Malome dogodilo bilo toliko užasno da je za autora neizrecivo. Sama završna scena sučeva plesa s kurvama i ubojicama u gostionici teksaške zabiti čini jezivi karnevaleskni prizor koji će se, kao da sugerira McCarthy, u povijesti ponavljati unedogled.

Laura Ware
Cormac McCarthy
Arhetipovi i biblijski motivi


Ako je sudac utjelovljenje zla i supstancijalne ljudske nasilnosti, onda je Mali utjelovljenje kolebljivosti i supstancijalne ljudske nemoći (malo samilosti, više ravnodušnosti). Dualnost toga odnosa stalna je u okrutnoj igri egzistencije; a u tome ima i određenoga, mnogima zasigurno odbojnoga, autorova fatalizma.

Osim u liku i propovijedima suca, roman i drugdje vrvi religijskom i biblijskom simbolikom, pa i arhetipovima kojima se – iako je većina događaja smještena u 1849. godinu – sugerira bezvremenost ili primordijalno stanje društva. Te religijske asocijacije i motivi povremeno su pretjerani, i u kombinaciji sa stalnom hiperbolizacijom i groteskom izazivaju čak dojam zasićenosti. Zato mislim da ono najbolje u Krvavom meridijanu leži najprije u jezičnim bravurama, poetizaciji, bogatstvu i originalnosti iskaza. A ta je jezična potentnost teksta, čini se, zadala muke i u prevođenju, pa su na hrvatskome neki dijelovi ostali nezgrapni (npr. u dijalozima i dočaravanju iskrivljena govora neobrazovanih).

McCarthy, naime, piše u slikama (tako je i u drugim njegovim romanima, npr. na hrvatski prevedenim 'Svim lijepim konjima' ili 'Cesti'), ne opisuje unutarnja stanja svojih likova, ne psihologizira i kloni se bilo kakva zaključivanja i refleksija o naraciji. Ta vizualnost je i razlog zašto su njegovi romani uspješno preneseni na film, kao u slučaju 'Nema zemlje za starce' u režiji braće Coen.

Pisac je tu hladni izvjestitelj svoje priče, svjedok koji ne moralizira niti ima potrebu tumačiti dodatno ono što se dogodilo. Namjesto toga, zadržava se na detaljima, minuciozno ih brusi, nekad do groteske, usredotočuje se na atmosferu, i nerijetko okolina i ambijent (pustinje pune životinjskih i ljudskih kostura, ruševni ostaci crkava, pusta sela nakon masakra) određuju semantiku.

Svi su barbari

Važno je istaknuti i da patologija nasilnosti i glad za krvlju nisu karakteristični samo za Glantonove jahače, samo za Amerikance. Svirepi su, ludi i osamljeni svi koji međusobom ratuju. U tom smislu ovaj roman ne treba čitati samo kao kritiku američkog širenja na jug i zapad kontinenta ili u ključu kolonijalne kritike; već šire, kao priču o osvajanjima (npr. Cortesovim i dr.) i svime što se u povijesti odvijalo pod motom civiliziranja divljih naroda i divljih predjela. Također, u njemu je ispisana i univerzalna priča o predcivilizacijskom – možda i postcivilizacijskom – barbarstvu, ugrađenom u temelje naših kultura, kao i mračna vizija o nemogućnosti da se sasvim iskorijeni (prirođeno?) neprijateljstvo jednog čovjeka prema drugome.

Cormac McCarthy: Krvavi meridijan – ili Večernja rumen na zapadu; prevela Tatjana Jambrišak, Profil, Zagreb, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još