INTERVJU ZA TPORTAL

Gdje je i što danas radi Oliver Frljić?

04.02.2017 u 16:59

Bionic
Reading

Nakon što je Oliver Frljić, po nekima enfant terrible hrvatskog teatra, a po drugima persona non grata, pogotovo u očima ekstremne desnice, otišao u srpnju prošle godine s mjesta intendanta HNK Ivana pl. Zajca i prešao u tim za realizaciju projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020., o njemu se malo čulo. Povukao se od medija, a do nas su dopirale vijesti o prijavama i skandalima koje je po Europi izazivala jedna od njegovih posljednjih predstava 'Naše nasilje i vaše nasilje', kao što je bio slučaj u Poljskoj i na MESS-u u Sarajevu. Pitali smo se gdje je nestao Oliver Frljić, no ne da nije nestao, Frljić radi na sve strane

Oliver Frljić u međuvremenu se bacio na pripremu novih kazališnih projekata te je režirao 'Requiem za Europu' u Dresdenu i 'Medeju' u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Kalendar mu je pun novih projekata, pa tako, uz rad na EPK Rijeka 2020., upravo radi u Varšavi kontroverznu 'Kletvu' Stanisława Wyspiańskog, jednog od najboljih poljskih pisaca, slijedi Millerov 'Mauser' u Münchenu u povodu 100. obljetnice Oktobarske revolucije, a možda najviše pažnje izaziva projekt 'Second Exile' u Meinheimu u kojem će se baviti onim što mu se događalo u Hrvatskoj u zadnje dvije godine. Sve to nabrojao nam je sam redatelj kad smo ga kontaktirali s upitom gdje je i što radi.

Također, ponovno će raditi u Teatru Itd i to predstavu 'Sve sretne obitelji', a kako napominje, postoji još cijeli niz predstava koje će raditi u 2017. i 2018. godini, no o tome kad dođe vrijeme.

Ponovno radite u Poljskoj, u Varšavi, i to kontroverzni tekst 'Kletva'. S obzirom na temu 'Kletve' i jaku povezanost Poljaka s Crkvom, očekujete li probleme na premijeri? 

Riječ je o predstavi koja nastaje po motivima drame Stanisława Wyspiańskog, a govori o selu pogođenom sušom. Seljani vjeruju da je suša kazna božja jer seoski svećenik ima vanbračnu djecu s djevojkom koja kod njega radi. Taj tekst poslužio je kao predtekst za tematizaciju svega onoga što se događalo oko predstave 'Naše nasilje i vaše nasilje' nakon izvedbe u Bydgoszczu. Poljska policija je, naime, pokrenula istragu u kojoj ispituje niz kritičara, redatelja i teatrologa s ciljem utvrđivanja postoji li osnova za kazneni progon autora i producenata predstave te ljudi koji su predstavu u Poljsku pozvali.  Prije neki dan sam razgovarao s kritičarom koji mi je rekao koliko su apsurdna ta ispitivanja - jedno od pitanja je bilo ima li predstava po njemu visoku umjetničku vrijednost. Mislim da je situacija u kojoj državni represivni aparat postaje estetski arbitar jasan znak da je i ono malo preostale umjetničke slobode ozbiljno ugroženo. Upravo zbog toga 'Kletvom' propitujem što kazalište u jednom tako izrazito klerikaliziranom društvu uopće smije i može. Predstava već sada izaziva velik interes javnosti. U sklopu šire društvene izvedbe s glumcima sam organizirao pisanje pozivnica za premijeru svim zastupnicima poljskog parlamenta. S obzirom na to da su poljska izvršna i sudska vlast izrazile takav interes za predstavu 'Naše nasilje i vaše nasilje', činilo mi se da sada treba u cijelu priču uključiti i onu zakonodavnu. 

Kako napreduje realizacija projekta 'Podijeljeni gradovi' koji će se održati u sklopu EPK Rijeka 2020.? Najavili ste da ćete se baviti temama kao što su nacionalna homogenizacija, islamofobija, netolerancija i druge vrste isključivanja. 

U pripremi aplikacije za Europsku prijestolnicu kulture tražio sam partnerske gradove čija povijest donekle korespondira s poviješću Rijeke, s njezinim iskustvom podijeljenosti i činjenicom da je Rijeka od 1920. do 1924. bila 'slobodna država'. Bojim se da će upravo podijeljenost, 'fašizam malih razlika', biti ono što će oblikovati europski, ali i svjetski prostor u vremenu koje je pred nama. Unutar tog konteksta pozvao sam na suradnju Rimini Protokoll, Needcompany, Oskarasa Koršunovasa, Krystiana Lupu i Gorana Stefanovskog. 

Iako su njihove produkcije planirane za 2020., već su održani prvi krugovi razgovora, a nadam se da ćemo uskoro dogovoriti i njihov posjet Rijeci koji bi im pružio više informacija o samom gradu, njegovoj prošlosti, urbanitetu, industrijskoj baštini i svim ostalim stvarima koje bi mogle biti zanimljive u ovom kontekstu. Kao svojevrsni uvod u cijelu stvar, planirali smo koprodukciju s četiri ansambla nacionalnih manjina. Riječ je o projektu 'Gorski divovi' koji režira Paolo Magelli, a na kojem će snage udružiti Talijanska drama iz Rijeke, Slovensko stalno gledališče iz Trsta, Albanski teatar iz Skopja, mađarsko kazalište Kosztolányi Dezsö iz Subotice te Deutsches Staatstheater iz Temišvara. 

Prošle jeseni ste imali premijeru predstave 'Requiem za Europu' koja govori o budućnosti Europe. Zašto ste odabrali Dresden, grad dramatične prošlosti u kojem je osnovana Pegida i okupljaju se islamofobi? 

Dresden sam odabrao jer je taj grad simptom političkih metastaza koje se šire današnjom Europom. U tom kontekstu je bilo nezaobilazno govoriti o njegovoj prošlosti i načinu na koji je ona oblikovala njegov današnji identitet. 'Requiem za Europu' se otvara monologom koji govori da bi Dresden trebalo ponovno bombardirati, ali ovaj put temeljitije, da ne ostane kamen na kamenu. Slijedi vrlo detaljan opis tog bombardiranja koji snažno rezonira s iskustvom ovog grada na kraju Drugog svjetskog rata kada je u savezničkim napadima ubijeno 25.000 ljudi. Predstavu sam namjerno otvorio evociranjem tog događaja, bez ikakvog ironijskog odmaka, jer je bombardiranje snažno urezano u kolektivni identitet ovog grada - bilo da se koristi za autoviktimizaciju i relativizaciju nacističkih zločina, ili kao primjer katarze kroz koju je njemački narod morao proći da bi postao svjestan posljedica svog aktivnog ili pasivno pristajanja uz nacistički režim. Rad na predstavi bio je inspiriran Vonnegutovim romanom 'Klaonica pet'. 

Na jednoj od nedavnih izvedbi pojavili su se i sami predstavnici Pegide. U 'Requiemu' postoji i scena u kojoj se publici nudi mogućnost da zaradi 20 eura čitajući odlomak iz Lutherove antisemitske knjige 'O Židovima i njihovim lažima'. U slučaju da nitko ne pristane čitati, novac se šalje Pegidi. Na premijeri je na scenu izašao jedan mladić i na kraju čitanja zaradio aplauz publike. Nije mi bilo jasno čemu je publika pljeskala. Kasnije mi je taj isti mladić prišao i rekao da bi napravio bilo što da spriječi slanje tog novca Pegidi. 

Pitao sam ga: 'I promovirao antisemitski diskurs?' Reakcije publike na premijeri su bile odlične. Kritike, očekivano, podijeljene. Jedan od kritičara je napisao da bi predstavu trebalo sačuvati za buduće generacije kao dokument onoga što je Europa bila u tom trenutku. 

U povodu 100. obljetnice Oktobarske revolucije radit ćete u Münchenu predstavu po Müllerovu 'Mauseru'. Hoćete li u toj predstavi propitivati potencijale revolucije u našem vremenu? I koliko je moguć otpor svim vrstama terora kojima smo danas izloženi?

Svi grčeviti pokušaji odstranjivanja lijeve ideje iz javne sfere pokazuju da bauk još uvijek kruži Europom. Antitotalitarni diskurs, kojim progovara i niz europskih deklaracija, u jasnoj je funkciji diskreditiranja ljevice. Vjerujem da stogodišnjica Oktobarske revolucije neće proizvesti onu vrstu euforije i političkog konsenzusa kojoj smo svjedočili tri godine unazad tijekom stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Oktobarska revolucija predstavlja radikalan prekid s postojećim društvenim i ekonomskim odnosima, njome se jedna društvena klasa emancipirala i postala politički subjekt. Sve to se, što je današnja radnička klasa uvelike zaboravila, nije moglo dogoditi mirnim putem i kroz postojeće društvene institucije.

Te društvene institucije zastupaju interese jednog društvenog sloja, istovremeno predstavljajući te interese kao one opće. Razmišljajući o 'Mauseru', postavio sam si sljedeće pitanje: 'Za što smo spremni ubiti ili, možda još bolje, za što smo spremni umrijeti danas?' Oba ova pitanja jednako su prisutna u Müllerovu poučnom komadu i jednako odsutna iz suvremenog zapadnog društva. Promišljanje nasilja kao sredstva društvene promjene biva stigmatizirano dok strukturalno nasilje istovremeno ostaje glavni instrument održavanja postojećeg društvenog poretka. 

Možda najviše pažnje izaziva projekt 'Second Exile' u Meinheimu u kojem ćete se baviti onim što vam se događalo u Hrvatskoj u zadnje dvije godine. Na koje događaje ćete se referirati? Hoće li to biti totalna autobiografija? 

Ovaj projekt polazi od različitih autobiografskih elemenata i načina na koji se kroz njih prelamaju širi društveni procesi. On će se svakako baviti i fašizacijom Hrvatske, ali ne samo u zadnje dvije godine, nego od njezina osamostaljenja do danas. Institucionalizaciju te fašizacije vidimo na svakom koraku. HOS, paravojska koja je otvoreno isticala svoj ideološki kontinuitet s NDH, integrirana je u Hrvatsku vojsku. Dok država i javnost uglavnom relativiziraju sve učestalije ustaške ispade i sve rašireniju glorifikaciju ustaške ideologije, ja se pitam kako je službena hrvatska država uopće dopustila da HOS sudjeluje u tom ratu. Kako je bilo moguće da država nije reagirala kada su početkom devedesetih ulicama hrvatskih gradova marširali pripadnici ove paravojske u crnim uniformama i s ustaškim insignijama? 

Očigledno država s tim nije imala previše problema tada, kao što nema ni danas. Ali da se vratim na sam projekt i kako je nastao. Nacionalni teatar u Manhheimu ponudio mi je poziciju kućnog redatelja. Iako poziciju nisam prihvatio, jer u ovom trenutku želim raditi u različitim sredinama, dogovorili smo se da napravim predstavu koja tematizira vrijeme u rasponu od travnja 1992., kada su započele moje izbjegličke putešestvije, pa do danas, kada sam ponovno u nekoj vrsti egzila. Ovo je projekt na kojem ću ponovno surađivati sa svojom partnericom Lindom Begonjom i tome se jako radujem. 

Nakon predstave 'Mrzim istinu' ponovno ćete raditi i u Teatru Itd. 

Riječ je o autorskom projektu 'Sve sretne obitelji' koji govori o obitelji s jednim posvojenim i jednim biološkim djetetom. Bračni par koji dugo ne može imati dijete odlučuje se na posvajanje. Odmah nakon posvajanja crnog djeteta iz Ghane, žena ostaje trudna i obitelj dobiva još jednu neočekivanu prinovu. Uskoro se počinje pojavljivati napetost u odnosu spram posvojenog i biološkog djeteta, a sama obitelj postaje sve disfunkcionalnija.