Otvaranje baletne sezone u splitskom kazalištu donijelo je već poznati naslov 'Carmine Burane' sa Splitskog ljeta u reduciranom, no plesno intenzivnijem izdanju te novu, ali prilično neinspirativnu koreografiju na Ravelov 'Bolero'
Datum 17. listopada nije slučajno odabran kao dan otvaranja baletne sezone u Splitu. Tog se datuma slavila 100. godišnjica rođenja slavne baletne umjetnice Ane Roje te je predstavljena i monografija autora Davora Schopfa i Mladena Mordeja.
Prva i jedina ovogodišnja baletna premijera splitskog HNK sastojala se od dvije koreografije. Večer je započela s Ravelovim 'Bolerom' u koreografiji mlade umjetnice Valentine Turcu, solistice Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Slavna skladba Mauricea Ravela izvedena je prvi put 1928. godine, a zanimljivo je da je prvi hrvatski 'Bolero' u Zagrebu 1947. koreografirala i u njemu nastupila upravo Ana Roje. Bolero je jedna od najomiljenijih skladbi među plesnim koreografima, a 20. stoljeće posebice pamti izvornu postavu Bronislave Nižinske te verziju Mauricea Bejarta iz 1961. (Valentina Turcu je jedna od Bejartovih učenica).
'Bolero' nema zadanu priču te kao takav dopušta koreografu veliku slobodu tumačenja, no interpretacija 'Bolera' koju smo vidjeli bila je prilično jednoznačna i ne pretjerano inovativna. S crvenom pozadinom i kostimima a la 'Ples sa zvijezdama', 'Bolero' je donio konvencionalnu priču o muško ženskim parovima, privlačnostima i odbijanjima te strastvenim susretima koji kulminiraju u dramatičnom crescendu poznate skladbe.
Nakon relativno kratkog 'Bolera', uslijedila je izvedba 'Carmine Burane' u koreografiji Yourija Vamosa. Tu se nije radilo o premijernoj izvedbi, već o reduciranoj izvedbi koja je premijeru doživjela ovo ljeto na Prokurativama, lišenoj orkestra, zbora i solista.
Unatoč izostanku dobrog dijela protagonista, 'Carmina Burana', kao isključivo plesna predstava, dobro je zaživjela u kazališnoj kući. Niz gesti i pokreta koje je Youri Vamos ugradio u koreografiju, a koji su nažalost ostali slabo primijećeni na velikoj ljetnoj pozornici na Prokurativama, u kazalištu su uspjele doći do punog izražaja. U ovakvom rasporedu, Vamoseva koreografija predstavlja se kao zaokruženiji i zreliji autorski rukopis u usporedbi s prvim dijelom večeri, a sa zadovoljstvom se moglo primijetiti da je čitavi ansambl ozbiljnije prionuo poslu, posebice muški solisti. S jednostavnim kostimima, scenografijom i efektnom rasvjetom, Vamos uvodi moderne pokrete, reducirane i apstraktne, nastojeći prenijeti univerzalni jezik plesa, a ne upisati nekakvu dramaturšku priču.
Dobra strana recesije jest što se ljetni naslovi napokon počinju izvoditi i u regularnoj sezoni. Pa makar i u reduciranim varijantama.
