Kazalište SENKA BULIĆ:

'Poniremo u svijet muke, patnje i krikova'

Glumica i redateljica iznosi pojedinosti o svom novom projektu 'Svršimo s Božjim sudom part one' s kojim 30. listopada sudjeluje na festivalu Perforacije u Dubrovniku

U koprodukciji Kazališta Hotel Bulić i Tvornice kulture, koncert-predstava-instalacija 'Svršimo s Božjim sudom part one' autorice Senke Bulić nastala je po skupu tekstova Antonina Artauda. Predstava 30. listopada igra na festivalu Perforacije u Dubrovniku, budući da, kako kaže sama autorica, projekt predstavlja laboratorijski rad na nekom novom kazališnom jeziku i tematizira sve ono čime se festival Perforacije bavi, što problematiziraju i predstavljaju.

U suradnji s Tomislavom Ćurkovićem, vizualnim umjetnikom i glazbenikom, i Oliverom Jularićem, kostimografom, nastalo je djelo bazirano na instalaciji scene, glasa i vizualnog, koje započinje dekonstrukcijom slike Joan of Arc ( slikara Johna Everetta Millaisa).

Što je danas aktualno i kontroverzno
u djelu 'Svršimo s Božjim sudom part one'?

Tekst se bavi ratom, totalitarizmom, religijom, seksualnošću i zaista je fascinantno koliko je suvremen i aktualan, a napisan je četrdesetih godina. Široko shvaćeno, riječ je o 'kazalištu okrutnosti' Antonina Artauda, a tekst koji postavljamo na scenu jest tekst 'Svršimo s božjim sudom'.

Točnije, riječ je o skupu tekstova što ih je Artaud priredio za radijsko izvođenje 1947. godine, a koji su bili toliko subverzivni za emitiranje da je direktor radija emisiju skinuo s programa. U radijskoj montaži, izvedbu ovih tekstova, kao njihov sastavni dio, pratili su glazbeni i govorni zvučni efekti. Dio ove cjeline je i poema 'Kazalište okrutnosti', koja se naslovom i idejno poziva na poznate autorove manifestne tekstove objavljene 1932. i 1933, iako nije bila uključena u radijsku izvedbu zbog vremenskog ograničenja.

Artaud je teško primio neprihvaćanje i nerazumijevanje te danas legendarne radijske izvedbe, koja je nastala godinu dana prije njegove smrti. U Artaudovom kazalištu okrutnost nije u prvom redu fizička ili moralna okrutnost: ona to može biti usputno, povremeno može biti krvava ili sadistička, no ona je bitno metafizička. Drukčije rečeno, okrutnost kod Artauda proizlazi iz tragičkog viđenja čovjeka i svijeta. 

Što mislite o imenovanju Tončija Bilića za novog ravnatelja Splitskog ljeta? Naime, vi ste surađivali s bivšim ravnateljem Nikšom Barezom na dramskom programu, hoće li doći i do promjene u vašem angažmanu?

Jako sam zadovoljna suradnjom s Maestrom Barezom u našem dvogodišnjem radu koji je ovim ljetom okončan. Ne poznajem rad gospodina Bilića, niti njega osobno. Ali dobro znam stavove novog direktora drame Jasena Boke o mom dvogodišnjem radu na Splitskom ljetu koji je pokušao omalovažiti u svakoj prilici. Njegove dramaturgije u Kazalištu Virovitica nisam imala prilike vidjeti, a kako nije vodio ni jedan teatar, ne mogu slutiti kakvu estetiku kani promovirati. Bila sam stipendistica HNK Split, u njemu sam ostvarila važne projekte i smatram se njegovim članom zauvijek bez obzira  na to tko ga vodio.

Što vam je izazovno u djelima Antonina Artauda, tj. kako vaš umjetnički senzibilitet korespondira s njegovom idejom 'kazališta okrutnosti'?


Od početka svog djelovanja, Kazalište Hotel Bulić je program svojih predstava temeljilo na visokoj izvedbenoj energiji, dolazila ona od izvorne snage izvođača koji su se tom prilikom prvi put ozbiljno posvetili kazalištu ili od dramskih umjetnika vrhunskih izvođačkih sposobnosti, kao što su, primjerice, Ana Karić, Nina Violić, Ivana Jozić, itd. Upravo je suradnja s autorima visoke energije motivirala izbor autora i teksta. Radije nego specifičnom temom ili pričom, odlučili smo se baviti samom poetikom na kojoj se temelji kazalište kojem smo se posvetili.

Zašto predstava započinje dekonstrukcijom slike Joan of Arc?


Počinjemo videoinstalacijom kojom poniremo u svijet umjetnika, dakle, od mene privatno na mit Ivane Orleanske koju transponiramo u Artaudov svijet muke, patnje, krikova. U istom trenutku imamo izvođača i sliku koja oživljava kroz jedan model mita.

Kako je tekla suradnja s Tomislavom Ćurkovićem?

Već dugi niz godina surađujemo, jedan je od mojih stalnih suradnika. Nikad nisam stvarala svoje predstave u suradnji sa scenografima, mislim da je to nije moj model kazališta, suradnja sa slikarom mi donosi nešto izuzetno organski, što je i neki moj pogled na umjetnost. Tomislav je radio i vizualne instalacije i glazbu, cijeli taj tekst prolazi kroz moje tijelo i moj izvođački aparat kroz zvukove, glazbu, govor, tjelesnost. Suradnja s Oliverom Jularićem koji je radio kostime je negdje vrlo slična, jako dugo sve ispitujemo i tražimo, nema kostimiranja, svaki segment predstave traži kompleksno znanje, od filozofije i umjetnosti.

Što, po vašem mišljenju, suvremeno kazalište treba ponuditi gledateljima? Koje inovacije su poželjne, a koje suvišne?

Svakako bi trebalo naći put do istine, taj put danas treba neke druge mehanizme stvaranja kazališta. Neke drugačije metode, neke kompleksnije umjetnike. Struktura publike je zahtjevnija, obrazovanija, upoznata sa svim medijima. Imati neko drugo iskustvo, ne smije se kaskati, uvijek treba biti na samom izvoru.


222580 ,221787 ,109560 ,113283
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još