Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA: 'NA DNU'

Predstava snažnija od svake parole

Gradsko kazalište iz Vilniusa s dramom Maksima Gorkog 'Na dnu' u režiji Oskarasa Koršunovasa zatvorilo je ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeci. Izravna reakcija na krizu koja najprije uzima danak u duhu i svevremena posveta 'poniženima i uvrijeđenima' ulazi u vrhunce ne samo ovog festivala i ne samo ove godine. Stoga čudi kako je iz Rijeke otišla bez ijedne nagrade

Oskaras Koršunovas je bio na zagrebačkom Festivalu svjetskog kazališta 2006. s možda i previše humornom obradom Shakespeareovih 'Romea i Julije', pa je reputaciju jedne od perjanica takozvanog vala baltičkog kazališta u potpunosti potvrdio tek u Rijeci 2009. s 'Hamletom'.

Cijela teza te predstave počivala je na onih nekoliko uputa glumcima koje danski kraljević daje zatežući čuvenu mišolovku, jer i sam je Hamlet u najvećem dijelu vlastite drame glumac protiv svoje volje, onaj čiji ostaci racionalnosti tjeraju na iracionalnost, tj. pretvaranje i glumu. Zato redatelju od scenografije i nije trebalo ništa osim nekoliko pomičnih stolova za šminkanje. Ostatak je ionako šutnja i mrak.

Sličnu minimalističku distancu Koršunovas je s razlogom zadržao i pri obradi Gorkoga. Ogoli li je se od realističnih didaskalija, drama 'Na dnu' je polilog spreman za scenu kao i za filmski set, ali u svakom slučaju za intimnu i nimalo raskošnu produkciju. Pogotovo ako se četiri čina svedu na samo osamdesetak minuta čiste igre.

Tako se umjesto konzekventne radnje dobiva jedva nepovezan niz replika i monologa, koji nema drugu svrhu osim iscrtati društveni položaj protagonista i, još više od toga, njihov mentalni sklop, pobunjen i pomiren u isto vrijeme.

Rasuti dijelovi sudbina dovoljno su ilustrativni, možda ne u onom punom lektirnom smislu, ali u potpunosti prenose i ritam i atmosferu izvornika. Pritom je i scenografija reducirana na stol s bijelim stolnjakom i stolaca koliko treba, ciničnu karte Europe, niz fotografija pustih krajolika projiciran pored nje i brdo kašeta za pivske ili bilo koje druge boce. Svojevrsni je to 'stairway to heaven' što počinje već gomilom praznih boca votke na stolu koje ruši kako tko stigne.

U komunikaciji s publikom litavski su glumci očekivano skromni, ali svaka poruka prenesena gestom i popraćena ponuđenom čašicom govori sama za sebe o jednakosti, ako ne već šansi onda ishoda.

191374,186586,186079,189457

Čar ovakve obrade Gorkoga leži u tome što umjesto da realizmom ili nasilnim osuvremenjivanjem dokazuje kako 'Do dna' još nije došla do dna, ova predstava daje tek ponudu koju je nemoguće odbiti, tako da reflektira publiku onda kad nije u kazalištu i kad nije svoja, ali jest sama sa sobom.

Zato izvođači ne moraju biti u ritama niti moraju teškim cipelama gaziti po blatu, kao što ni gledatelji ne moraju podnositi nekoliko sati na koncu ipak nevažne fabule. Sve što treba biti u kazalištu učinjeno, učinjeno je u tih manje od sat i pol snagom koja uvjerava, ali ne inzistira na ganuću, već dostojanstveno trpi, kao barem neki od njezinih likova.

Gorke poruke velikog autora, kojem je popularnost i slava iz vremena nakon Oktobra dugoročno samo naštetila, danas nesumnjivo odzvanjaju posebno aktualno. No iako nimalo izravan u smislu revolucionarnih poruka izgovorenih u ipak sigurnom i osiguranom okruženju scene, svjestan metaforičkih i konkretnih nelogičnosti akcije poziva na pobunu u sklopu 'igre o promjenjivosti svijeta', Koršunovas je iskoristio Gorkoga kao poduku iz prošlosti i kao predtekst za sve što u kazalištu može ostati neizrečeno.

Ovakva 'Na dnu' s pravom šuti u današnjoj vrevi subverzija, otkrivenja i poduka što otporu pružaju ruku dok s drugom ne znaju što točno (da) čine. Točnije, ona prelazi na drugu stranu tako što umjesto realizma i 'istine', u vremenu čiju se tragičnost pokušava ispisati ekonomskim (ne)logičnostima, manifestno završava Shakespeareom i Hamletom.

Jedan od živopisnijih karaktera kod Gorkoga, glumac 'otrovan alkoholom', zatvara je monologom o 'sulicama sudbine' penjući se na brdo kašeta. Time vraća izazov i hiperrealizmu svake od uloga i sustavu teatra kao izvedbene umjetnosti koja je svojem početku i kraju vjernija od publike. Dokazujući da ne mora sve izvedeno biti i svedeno na 'riječi, riječi, riječi', trag koji ova predstava ostavlja poziv je na akciju snažniji od svake parole.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još