Kazalište 'TRUBADUR' U HNK ZAGREB

Publika kao talac promašene politike

Kako režijski, tako i glazbeno, premijera Verdijeva 'Trubadura' u zagrebačkom HNK samo je potvrdila kronične probleme kazališne kuće, čije redovito pojavljivanje na sceni tako uspješno anestezira nadu u skori oporavak

Posljednja sezonska operna premijera zagrebačkog HNK uglavnom je dala jasno naznačiti sve probleme s kojima nacionalna kazališna kuća tako sustavno sučeljava svoju publiku. Nakon premijerne izvedbe Verdijeva 'Trubadura', koju je potpomogao čitav niz pozvanih snaga (koprodukcija, pozvani dirigent i tri solista), postavlja se pitanje zašto nacionalna kuća uporno ne uspijeva iznijeti iole korektnu izvedbu opernog djela iz tzv. željeznog repertoara.

Istina, s obzirom na nezahvalno stanje u kojom se danas nalazi nacionalno kazalište i nezavidnu razinu opernih produkcija koju podastire, čak je i krajnje optimističan duh mogao u najboljem slučaju očekivati tek zadovoljavajuću izvedbu jednog od poznatijih i omiljenijih opernih naslova. No one koji bi ti isti optimisti prozvali cinicima nažalost su se nanovo pokazali tek kao puki realisti. Naime, ako se radi koprodukcija (partner je u ovom slučaju Gradsko kazalište iz Klagenfurta), poziva strani dirigent, a troje od četvoro glavnih solista na premijeri su inozemni pjevači, pitanje je, u svjetlu jedne zaboravljive izvedbe, kojim se kriterijima zapravo rukovodi uprava.


Libreto 'Trubadura', kojem ne manjka ekscesa kao što su trovanja, čedomorstva te inih pretjeranih i neuvjerljivih zapleta i obrata, svakako ne pruža lagan zadatak za koherentnu priču. Zašto se pak režiser Andrejs Žagars u suradnji s scenografom (Reinis Suhanovs) i kostimografkinjom (Kristine Pasternaka) odlučio za kolaž gotičkih lukova, motora, kaciga, ventilatora i konstantnog potezanja pušaka i nožića na sceni čini nerazrješivu pitalicu koja se opire ne samo vizualnoj i dramatskoj, već i zdravorazumskoj logici. Dobro poznata činjenica o zamršenom predlošku 'Trubadura' teško može biti iskupljenjem pred količinom izmiješanih referenci koje nam žele predstaviti Trubadura u kakvom pseudoinovativnom iščitavanju ratnog zbivanja.

No čak i ako se konfuzna i nabacana režija opere, koja se nije odlučila oko toga želi li provocirati, osuvremeniti, začuditi ili pak samo prezentirati zagonetke na temu znanog opernog standarda, moguće je možda vratiti stari argument kako 'Trubadura' na visokom repertoarnom mjestu ionako prije svega drži melodijski bogata partitura i maestralne vokalne dionice, a ne razbarušena priča.

Foto Novković
Jeniece Golbourne, Vitomir Marof i muški zbor
No držati zatvorene oči pred konstantnim potezanjem kalašnjikova na sceni bio je još jedan uzaludan plan večeri. Za to se pobrinuo ruski dirigent Mihail Sinkevič koji je pulsirajuću partituru uspio razvodniti kroz tragično spora tempa, koju je tek povremeno, s ne pretjerano logike i osjećaja za protočnost Verdijeve glazbe, prekidao kakvim vehementnim zamahivanjima. Rez Leonorine scene u četvrtom činu (točnije izostanak cabalette 'Tu vedrai che amore in terra') spada u još jedan od teško objašnjivih glazbenih izbora, kao i izbor solista za premijeru.

Azucenu je tumačila Jeniece Golbourne koja bi svojim moćnim i prodornim glasom možda i mogla jednog dana biti uvjerljiva u Verdijevim mezzosopranskim rolama, no tom je obećavajućem glasu nužno potrebno glancanje i povratak notnom zapisu, jer su ga prebrojni manirizmi posve izveli iz belkantističkog okvira. Rafael Rojas kao Manrico i Melba Ramos kao Leonora još su donekle izašli na kraj sa svojim zahtjevnim dionicama za razliku od 'drvenog' Vitomira Marofa u ulozi grofa Lune. O izvedbama zbora možda je dovoljno spomenuti da su bile potpune lišene ikakvih izražajnih nijansi te iznimno opore.

Stoga, nakon još jedne ispodprosječne premijerne izvedbe, čak i prema lokalnim, nevisokim kriterijima, neizostavno je pitanje: dokad će publika biti talac promašenih poteza nacionalne kuće?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još