Film Ognjena Glavonića 'Teret' izazvao je brojne reakcije u Srbiji čak i prije nego što je premijerno prikazan. Nema u tome ničega čudnog jer na ovim prostorima, bila to Srbija, Hrvatska, Bosna ili bilo koja država nastala iz raspada bivše SFRJ, svaki narod ima svoje tvrdoglave apologete, koji se teško mire s umjetničkim/filmskim suočavanjem s istinom o lošim stvarima koje su 'naši' učinili tijekom svojih raznih 'svetih' ratova. Tako će se, recimo, u Hrvatskoj bilo kakav film u kojem se spominju loše stvari koje su u ratu počinili hrvatski vojnici doživjeti kao povreda digniteta branitelja, a u Srbiji su, čini se, mnogi imali problema s time što je Ognjen Glavonić odlučio snimiti film o tome kako su se leševi pobijenih Albanaca prevozili s Kosova u masovne grobnice onkraj Beograda. Jer po takvim je apologetima možda ipak bolje šutjeti o takvim stvarima.

Ognjen Glavonić, prema onome što je o svojem filmu ispričao u brojnim intervjuima, htio se baš pozabaviti tom šutnjom. I ako je suditi prema njegovu filmu, koji se od neki dan prikazuje u dvorani Müller zagrebačkog kina Europa nije je htio samo prekinuti, nego se htio pozabaviti s psihološkim efektima te šutnje, takvog skrivanja prljave tajne na pojedinca koji je skriva. Zato se možda isprva čini paradoksalnim da je autor protiv šutnje nastupio s jednim iznimno šutljivim filmom, ali na kraju, kada se sve zbroji i oduzme - uopće nije.

O čemu je riječ? Film govori o Vladi (Leon Lučev), liku iz Pančeva, koji zajedno s još nekim drugim likovima koji znaju voziti kamion, dobiva neke pare da u vrijeme bombardiranja Srbije (1999.) s Kosova preveze kamion do Beograda. Uvjet - teret u kamionu je zaključan, ne smije postavljati nikakva pitanja o njemu, do Beograda mora doći sa što manje zaustavljanja i ne daj bože da itko otvori lancem osigurana vrata teretnom dijela kamiona.

Vlada doista ne postavlja nikakva pitanja (osim što nezadovoljno primjećuje da su im bili obećali da će ovaj put dobiti više novca, što implicira da mu ovo nije prvi takav zadatak) i očito je naumio prevesti teret točno onako kako mu je i rečeno, pa to više-manje na kraju i napravi. Usput uspije nevoljko pokupiti mladog suputnika, susresti se s nekoliko prizora provincijske bijede (koja, na kraju ćemo vidjeti, nije toliko različita ni od one u kojoj sam živi), ukradu mu uspomenu na oca koji je sudjelovao u bitci na Sutjesci, a obiđe i par spomenika na bivše ratove, koji šutljivo stoje u krajoliku po kojem vozi svoj kamion.

Vlada nominalno ne zna što prevozi, ali po njegovoj je šutnji, po njegovim reakcijama već od samog početka jasno da zna ili barem sluti o čemu je riječ. Pokušava to sam od sebe sakriti, kao što će to pokušati sakriti i od svojeg sina, kojemu, umjesto istine o sadašnjosti, nudi tek priču o prošlosti njegova djeda, a svojeg oca. Naznake da Vlada zna što prevozi vidljive su još od samog početka, u jednoj kratkoj, ali stravičnoj sceni, gdje na krznu psa koji se očito bio previše približio teretu, nalazi zalijepljenu lizalicu. Tu su i neobični zvukovi iz teretnog dijela kamiona koji Vladu svaki put na djelić sekunde istinski prestrave (Lučev fantastično glumi te minimalne nijanse u emotivnim izrazima lica), a tu i je scena pri kraju, kada Vlada pere kamion šmrkom, pa iz njega ispire nekoliko sitnica poput kemijskih olovaka i smotanih cigareta, usput povraćajući na tlo od smrada, ali vjerojatno i težine tereta kojim mu je sve to opteretilo psihosomatski sustav.

Glavonić je ovaj film snimio prema nekim vijestima, dokumentarcima, podacima o masovnim grobnicama nedaleko od Beograda, pričama o kamionima koji su se strovalili u Dunav pa su u njima pronađena mrtva tijela Albanaca, očito na putu prema takvim grobnicama. Snimio je taj film dvadeset godina nakon tih događaja, dvadeset godina nakon bombardiranja koje prominentno figurira kao pozadina u ovome filmu - i opet je za nacionalne apologete to bilo prerano - jer bi uvijek bilo prerano. Jer je, čini se, po njima bolje šutjeti. Ovaj šutljiv, dojmljiv, spor, težak, ali izvrstan film, međutim, pokazuje nam da je sva ta šutnja koja se prenosi s generacije na generaciju na ovim prostorima - posve besmislena. I svi mi u kinodvorani, naime, dobro smo znali - ili barem naslućivali što Vlada prevozi s Kosova u Beograd. I mi nosimo teret tog šutljivog znanja. Pa makar mu individualna priča bila posve drugačija.