Feminizam na Zapadu izborio je već, po mišljenju mnogih, svoje najvažnije bitke. Žene su se više-manje emancipirale na svim područjima: ušle su u politiku, dogurale do rukovodećih mjesta u korporacijama, osvojile visoku znanost, dobile odgovarajuće porodiljne dopuste i veće plaće (iako ne jednake kao muškarci)... Žene se sada rijetko osuđuje zato što ne žele biti isključivo gospodarice ognjišta, pa mogu slobodnije napuštati zatvoreni svijet kuhinja i dječjih soba ili promišljati svoje roditeljstvo na ranije nezamislive načine. Emancipirale su se na polju seksualnosti, u odnosu prema tijelu i suprotnom spolu. Zato se i vjeruje da se danas feminističke bitke – koje su, paradoksalno, za dio mlađih žena postale zamorne ili smiješne – trebaju prebaciti na polja poput diskriminacije zbog istospolne orijentacije ili diskriminacije u arapskim društvima.

No, zagrebe li se dublje, osluhnu li se suptilnija gibanja koja ukupno daju prevladavajući tonalitet društvenim promjenama, uočava se nešto posve drugo, nešto što je promaknulo kritici, preživjelo i provuklo se u današnju zapadnu kulturu koja se voli kititi ukrasima poput demokracije i ravnopravnosti. Naravno, mnogo se toga promijenilo od vremena Drugog spola, ali neke od tih promjena zapravo su prije devijacije što potiču nove-stare manifestacije spolne/rodne nejednakosti nego što doista omogućuju svladavanje etapa na putu ženskog oslobođenja.

Pod krinkom tolerancije

Za britansku novinarku i feministicu mlađe generacije Natashu Walter riječ je o 'zaustavljenoj revoluciji', o tome da su se 'brojne žene opustile i povjerovale da je većina argumenata povezanih s jednakošću dokazana i da više nema značajnih zapreka za daljnji napredak'. Revoluciju je zaustavila današnja hiperseksualizirana kultura, a upravo ona pod krinkom seksualnog/tjelesnog oslobođenja često promiče novi seksizam i podržava sliku o ženskoj podređenosti i muškoj dominaciji.
Poimanje ženske ravnopravnosti i ženskog uspjeha danas se redefiniralo, a ta se redefinicija većinom temelji na novim, tj. na nov način rigidnim, pravilima tjelesne ljepote, na novoj koncepciji erotizirane ženstvenosti, dobrano formiranoj iz elementa pornokulture, i populariziranju teza o biološkoj determiniranosti žena i muškaraca.
O svim tim promjenama u današnjim društvima, konkretno u onom britanskom koje se pokazuje paradigmatskim za cijelu hiperseksualiziranu, potrošačku kulturu Zapada, Natasha Walter piše u knjizi 'Žive lutke – povratak seksizma'. Njezina se kritička analiza temelji na nizu primjera i fenomena suvremenosti, na terenskom, reporterskom radu: posjećivanju klubova i studentskih sastajališta, intervjuiranju mnogih žena i djevojaka, striptizeta i pornoglumica, vlasnika golišavih časopisa i ovisnika o pornografiji. Ona se fokusirala i na aktualne medijske diskurse koji pomažu normalizaciji novog seksizma, kao i na određeni tip znanstvenih istraživanja koja zbog svojih bombastičnih zaključaka o dubinskim razlikama između muškaraca i žena postaju atraktivna za medije i medijske spektakularizacije.

U suvremenoj kulturi seksualna se oslobođenost nerijetko smatra dokazom ženske emancipiranosti, štoviše, čak je i promiskuitet postao pokazateljem spolne/rodne osviještenosti. Danas seksualni odnosi započinju u bitno ranijim uzrastu nego prije, često mijenjanje partera je poželjno, više kul, od dužih emotivnih veza, golotinja je postala javna a ekshibicionizam je pobijedio intimnost. Na polju seksualnosti presudan je utjecaj pornografske industrije, što je vidljivo već u stilu ženskog oblačenja, kultu određenog tipa tjelesnosti, popratnim atributima, u doživljaju seksa (isključivo kao tehnici), odnosu prema ženama i normaliziranju seksualnih praksi koje uključuju nasilje, ozljeđivanje, podčinjavanje, dominaciju... Nije više samo riječ o tome da su žene u pornografiji svedene na objekt (kao što je tvrdila ranija feministička kritika), već je sada taj objekt zastrašujuće bezvrijedan i u igri užitka izložen svim zamislivim iživljavanjima.

Hiperseksualizirana kultura današnjice proizvodi brojna natjecanja golih žena poput onoga Komadi u krevetu o kojem piše Walter u knjizi, brojne polupornografske časopise i stranice na kojima se djevojke bore za titule toples cure mjeseca, striptiz barove ili pak novu rekreaciju za poslovne žene – ples oko štange (propagirala ga je i jedna hrvatska političarka). Snimaju se kućni pornouraci, na internetu se gledaju tuđi pornouraci, kultura pornoamatera cvjeta, svatko gleda i može biti gledan, a psihosocijalne posljedice takve seksualne oslobođenosti bit će sve veće i po kulturu presudnije.

Pišući u knjizi o pornografiji i prostituciji Natasha Walter ne bavi se temama kriminala i trgovine ženama, već ukazuje na to da su se razni atributi, reprezentacije ženstvenosti, načini ponašanja, odnosi moći dubinski odrazili na našu svakodnevicu, na poimanje seksualnosti, emotivnosti i društvene uloge žene. Ženska golotinja se normalizirala, jednako kao što se i muško nasilje normaliziralo (riječima antropologinje Ruth Barcan), a upravo pornografija tome zorno svjedoči.
U ulasku žena u erotizirani raj često nema prisile, seksualno roblje se čak samo regrutira jer za brojne djevojke je upravo takav put – izbori ljepote, duplerice, ples u krilu, pornofilmova i sl. – jedini koji vodi ka svijetu celebrityja, svijetu zabave, novca i medijske slave. A to je često jedini način da se proživi mladost, do smirenja u braku, do trajne situiranosti koja obećava život iz snova – frizere, masaže, pedikure, manikure, osobne trenere, ekstenzije, silikone i stalne i opsežne, slatke i iscrpljujuće, psihoterapijske i opijajuće šopinge.

Istodobno s takvim procesima odvija se i erotizacija dječje kulture i uspostavljanje čvrstih spolnih podjela već u svijetu djetinjstva. Walter podsjeća da su feministice izborile to da se njihove kćeri mogu igrati lego kockama ili slagati makete aviona, dok su sinovi mogli bez osude posezati za igračkama svojih sestara. Danas su djevojčice uronjene u ružičasti svijet Disneyjevih princeza ili mini varijantu 'Seksa i grada' u lutkama Bratz. Sužene su i moguće uloge predviđene za dječake – ili su ratnici, ili srednjovjekovni junaci, ili pak transformirajuća bića čije se superherojstvo temelji na mišićima i agresiji.

Uloge su podijeljene, djevojčice se od djetinjstva pripremaju da postanu Komadi, za to da zablistaju u novom, vrlom carstvu fufa. One se pripremaju i za ulogu budućih velikih potrošačica (Walter čak premalo ističe važnost potrošačke kulture), a pervertitske zapadne industrije igračaka za to lansiraju novitete poput dječjih cipelica s visokim petama, dječjih tangi, dječjih stolića za manikiranje i uopće tuceta pribora za uljepšavanje, sve u ružičastoj boji.

Mars i Venera

Natasha Walter jedan dio svoje knjige o živim lutkama posvećuje i današnjem povratku biološkog determinizma, popularnosti kvaziznanstvenih istraživanja o prirođenim razlikama muškaraca i žena (On bolje razumije sustave, a Ona emocije, On je Mars, a Ona Venera itd). U njima se svaki utjecaj okoline, odgoja ili kulture zanemaruje, i psihologija se svodi isključivo na genetiku.

Kockica po kockica se slažu: pornofilm na webu, pornosnimka u kućnoj kameri, dress code za večernji izlazak, nesmetana seksualna konzumacija, ples oko štange kao rekreacija, znanstvenici po kojima samo muškarci mogu biti dobri matematičari i dobri pisci, povorke curica u haljinama princeza, male misice Amerike, žene koje sebe žele gledati samo kroz muške oči... Walter je u pravu, kritika takvih obilježja hiperseksualizirane kulture doista nedostaje.