Ponekad sama pred sobom i svojim najbližima ispadnem baš totalna biserka. Ne marim naročito kad takva ispadnem pred ostatkom svijeta, ali kad sam nedavno, gledajući film 'Weird: The Al Yankovic Story' u jednoj od početnih scena zbunjeno pogledala čovjeka kraj sebe i izjavila: 'Ma, čekaj. Pa nije moglo biti BAŠ OVAKO!' i kad je on puk'o od smijeha, bilo mi je BAŠ NEUGODNO. Okej, na neku su me foru zaobišli drugi medijski napisi o ovom filmu, nisam baš pratila kritike ni reakcije pa time mogu donekle opravdati svoju blesavu izjavu. Ključna riječ je donekle. Jer ne samo ja, nego i svi s kvocijentom inteligencije većim od one koja krasi glavicu kupusa znali su da je film o 'Weird Alu' Yankovicu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što tako piše u naslovu.

A sve povezano s 'Weird Alom' Yankovicem uvijek je parodija. Tako je i s ovim filmom. S faktografijom je u srodstvu otprilike jednako kao i 'Eat It' s izvornikom 'Beat It'. Ili 'Living With a Hernia' s 'Living in America'. Ili ono kad Weird Al u jednoj od najdražih mi njegovih parodija, 'Smells Like Nirvana' zapjeva: 'And I don't know what I'm singing, and I don't know what the words are!' Pjesme od kojih su nastale ne idu BAŠ TAKO, ali možda bi BAŠ I TREBALE. I sasvim sigurno govore jedan aspekt istine o njima.

Aspekt istine o Yankovicevu životu u nekim se dijelovima ovog filma prikazuje kao totalna i pretjerana suprotnost onome što je javno poznato o njegovu stvarnom životu. Yankovicevi roditelji, za koje se zna (ili barem fanovi znaju) da totalno podržavaju sinovu karijeru pa čak i predlažu originale za parodirane hit-pjesme, u filmu su prikazani kao disfunkcionalan par fanatičnog, nasilnog pravovjernika i potlačene kućanice koja mu se ne usudi suprotstaviti. Yankoviceva trezvenost i odbojnost prema drogama u stvarnosti ovdje je pretvorena u priču o razvratu i dekadenciji. Neki su detalji parodirani drugčije, u nekima se neočekivano pojavljuje Salvador Dali, parodiju čine i neki dijelovi filma koji sadrže scene kakve obično ne susrećemo u biografskim filmovima - primjerice, akcijske sekvence, ali svima je zajedničko to da su smiješne, pametne i zabavne.

Popriličan je to uspjeh za parodiju biografskog filma jer ni parodija ni biografski film nisu baš svježi žanrovi i oba već dugo vonjaju na špranceraj. No redatelju Ericu Appelu i samom Yankovicu, koji su zajedno napisali scenarij za film svježina i originalnost ovdje su ipak nekako pošle za rukom, baš kao i Danielu Radcliffeu, koji je naslovnu ulogu odigrao tako da je uvjerljiva verzija Weird Ala, a da mu se interpretacija ne sastoji od imitacije. Ako netko i točno primijeti da ga ovaj film pomalo podsjeća na još jednu genijalnu parodiju biografskih filmova o muzičarima - film 'Hodaj muški: Priča o Deweyju Coxu' - to neće biti zbog neoriginlnosti ovog filma, nego zbog toga što su se oba izvrsno poigrala biopicovima.

Nemojte zato biti bedasti kao ja i od ovog filma očekivati pravi biopic. On je urnebesna parodija i svatko tko voli pretjerane, nenormalne i totalno nerealne karikature sigurno će uživati u njemu. Osim toga, ne sjećam se da je netko na filmu ovako isparodirao vlastiti život. Weird Al, eto, jest.