Nije tajna to da sam fan Gorana Milića i njegovih putopisnih serijala, pogotovo ovog novog, modernijeg i - možda paradoksalno zbog Milićeve dobi, ali istinito - mladenačkijeg đira u serijalu 'What's up'. Zna tu biti i stvari zbog kojih me uhvati akutno zanovijetanje - ide mi na živce kada počne zapitkivati pošto grincajg na placu u Brooklynu i kako ribar plete mrižu kad je Dalmatinac u pečalbi dalekoj, ponekad mi bude smiješno kad istom intonacijom izgovara: 'A ovdje, na ovom mjestu - ubijeno tisuću ljudi' i: 'A ovdje, na ovom mjestu - rastu tulipani', ali sve su to minorne stvari. Lajkam Milića, mislim da je super putopisac isto kao što je bio super anchor i volim kad mi u dnevnu sobu s ekrana ušeće s ulica Manhattana, Nikolaiviertela ili, kako je to slučaj u najnovijem serijalu - Tel Aviva i Jeruzalema.

Milićevo putovanje u Izrael, barem što se mene tiče, pun je televizijski pogodak. Osim što sam zbog njega otkrila da, unatoč pristojnom obrazovanju i generalnom poznavanju teme, nemam blage veze o Izraelu i načinu na koji se u njemu živi, ispalo je da su Milić i njegova dinamična 'What's up' ekipa idealan spoj s tako šarolikim i nevjerojatnim mjestom kao što je Izrael.

Od teške povijesti preko biblijskih i drugih religijskih mitova pretočenih u stvarne građevine i spomenike pa sve do svakodnevnog života ortodoksnih zajednica - Izrael je prava (multi)kulturna škrinja s blagom, a 'What's up' se u tome odlično snalazi. Vrlo poučno, vizualno šaroliko, često dijaloški i neposredno, pristupačno.

Super su mi bili štikleci o svakodnevnom životu koji nosi obilježja židovske kulture, kao što je onaj o liftu čije tipke ne rade na šabat, razgovori s predstavnicima zajednica ortodoksnih Židova, iz kojih smo saznali za ortodoksnu Wikipediju i da su žene u ortodoksnim zajednicama one koje u obitelji donose kruh na stol i sve svjetovne odluke, a posebno sam se oduševila kada sam vidjela da je kao jednog od sugovornika odabrao izraelskog pisca Etgara Kereta, jednog od najdražih mi pisaca.

Malo mi zasad fale one what's up komponente koje ovaj brend Milićevih putopisa čine karakterističnim - tematiziranje života u zemlji koju posjećuje nakon najnovijih velikih društvenih promjena - pandemije, energetske krize, čudnovatih tehnoloških novotarija i sl. Neki tragovi se naziru, ali bilo bi interesantno gledati i slušati nešto baš o ovom trenutku, sada i ovdje u Izraelu, kao što je to bilo i s Amerikom i europskim zemljama koje je posjetio serijal. Znate već o čemu govorim - tko radi od doma preko Zooma, kako su se u Izraelu cijepili svi živi i njihov pas, dostavljaju li naranče dronovima i koji je najbolji mobitel za šifrirano dopisivanje u Pojasu Gaze. Ne DOSLOVNO to, ali taj đir. What's up, jelte. Ipak, prošle su tek tri epizode pa se nadam da će u nastavku biti i toga.

Nadam se da će u nastavku serijala biti nečega i o odnosima Hrvata i Židova što nije samo pozitiva i ponos na one koji su u Drugom svjetskom ratu spašavali hrvatske Židove. Lijepo je bilo slušati o tome, ali svi znamo da naša zemlja ima i mračniju stranu odnosa prema židovskoj zajednici. Naravno da suočavanje Hrvata s njihovom povijesnom ulogom u holokaustu nije zadatak putopisne televizijske emisije pa Miliću i ekipi ništa ne zamjeram, ali malo mi je sinoć, uz sve divne priče o hrvatskim pravednicima među narodima i dubrovačkoj sinagogi, usfalilo i priče o tome da je od zagrebačke sinagoge ostala tek spomen-ploča. No sigurna sam da Milić i ekipa znaju to i da će u sljedećim epizodama to i spomenuti.

Sve u svemu, 'What's up' i u ovome izdanju ostaje jedna od najzanimljivijih domaćih putopisnih serija i jedna od rijetkih stvari iz domaće produkcije koje me na HRT-u istinski vesele.