Većina ljudi smatra da su pravda i sloboda civilizacijske vrednote za koje bismo kao društvo trebali plaćati visoku cijenu. Međutim, o tim se stvarima rijetko raspravlja razborito. Teme poput pružanja pravnih usluga siromašnima ili financiranja troškova liječenja rijetkih bolesti najčešće izazivaju strastvene rasprave u kojima financijski argument pada u drugi plan. Ne samo kod nas. Strasti ponekad prevladaju i u najstarijim europskim demokracijama iako tamo kultura javnog dijaloga traje puno dulje nego ovdje. Ipak, starije demokracije uspijevaju doći do razboritih rješenja mnogih problema koji uključuju konflikt ekonomskih i etičkih argumenata. Postavlja se pitanje, što o propitivanju temeljnih vrijednosti na području etike i politike možemo naučiti iz načina kako starije europske demokracije rješavaju teška društvena pitanja provocirana sušom u državnim proračunima.

Ne prodajte pravdu najboljem ponuđaču

Ne bavimo se ovdje demokratski nezrelim društvima koja zbog političke nemoći pune novinske stupce. Grci nisu na vrijeme disciplinirali državnu potrošnju, pa su se sa zaletjeli u zid državnoga duga i vlastitom krivnjom predali zemlju u ruke vjerovnika. Mnogim se drugim narodima to nije dogodilo, jer oni iz dana u dan mjere, prate, preispituju i prilagođavaju sustave za pružanje javnih usluga. Pri tome ne polaze od premise o sukobu između tržišta i pravednosti. Naprotiv, nastoje ih pomiriti, ili čak prožeti na način koji će poboljšati proizvodnju obrazovanih, zdravstvenih i sličnih „javnih“ usluga.

Na primjer, ovih se dana u Velikoj Britaniji vodi rasprava o financiranju pravnih usluga za osobe koje ih ne mogu platiti. Pravosudna reforma predviđa odabir odvjetničkih ureda koji će braniti osobe slabijeg imovinskog stanja putem javnog natječaja. Posao će dobiti odvjetnički uredi koji ponude najnižu cijenu usluga za osobe slabijeg imovinskog stanja čije troškove pokriva država.

Britanski odvjetnici su zbog toga na nogama. Neki skeptici kažu: zainteresirani se odvjetnici bune, jer javni će natječaj sniziti napuhane cijene njihovih usluga. Drugi, međutim, upozoravaju: posao će dobiti odvjetnici koji će nuditi uslugu ispod cijene koja pokriva troškove njene minimalne kvalitete. Odvjetnica Juliana Assangea Claire Montgomery u tekstu sugestivna naslova Ne prodajte pravdu najboljem ponuđaču u Financial Timesu obrazlaže problem: 'Obrana onih koji su u najslabijoj poziciji da se sami brane bit će prepuštena u ruke najpovoljnijeg ponuđača, a on će biti konkurentan jer će za tu vrstu obrane uposliti najjeftinijeg, neiskusnog odvjetnika …' Ona se dakle zalaže za zadržavanje sadašnjeg sustava dodjele odvjetnika prema administrativnim pravilima.

Uključenost vladine administracije nije jamstvo jednakosti pred zakonom

Očito je riječ o teškom ekonomsko-etičkom (i političkom!) problemu. U Hrvatskoj ga rješavamo na drugi način. Prema Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, građanima slabijega imovinskog stanja izdaje se uputnica za određenu pravnu uslugu. Slično kao što se kod liječnika obiteljske medicine dobiva uputnica za zdravstvenu uslugu, građanin s uputnicom odlazi odvjetniku. Odvjetnici ne mogu odbiti zastupanje građana slabijega imovinskog stanja, osim u iznimnim slučajevima. Troškovi se namiruju iz državnog proračuna prema unaprijed poznatoj tarifi. Kako nisam pravnik, ne mogu znati kako sustav funkcionira, pa koristim citat gospođe Podoreški, koja o tom sustavu piše: „Sustav uputnica može biti prekompliciran i predugo traje, što može rezultirati gubitkom nekog prava podnositelja zahtjeva … Naš sustav još je prebirokratiziran i ne ide u prilog niti korisnicima, a niti pružateljima i nužne su ponovne izmjene koje bi omogućile da sustav besplatne pravne pomoći još bolje funkcionira.“ (Pro Bono, Bilten Pravne klinike u Zagrebu, broj 2, ožujak 2013., str. 9).

Dakle, aktualna britanska rasprava i hrvatsko iskustvo pokazuju kako čista tržišna i čista administrativna rješenja vjerojatno neće postići ideal – jednakost građana pred zakonom bez obzira na imovinsko stanje. Pitanje je kako pronaći pravi okvir; kako osigurati jednakost pred zakonom, uz najveću moguću ekonomsku efikasnost i najmanje negativnih nuspojava.

Cijena jednakih prava

Priča o cijeni odnosno trošku jednakih prava ilustrira probleme kakvih će biti sve više. U uvjetima dugotrajnog i visokog proračunskog deficita, posvuda se, pa tako i kod nas, nameće pitanje troška ostvarenja jednakih prava u obrazovnom, zdravstvenom i drugim javnim sustavima. Mnogi na tu „ekonomističku“ ili „neoliberalnu“ dominaciju financijskog argumenta gledaju s podozrenjem ili gađenjem, ali se pri tome propušta uočiti bit. Nitko pametan, naime, ne želi ukidanje jednakosti u pristupu onome što je u Zapadnoj civilizaciji prihvaćeno kao opće dobro. Rasprava se vodi o drugoj temi: može li se jednakost u pristupu općem dobru osigurati uz veću ekonomsku efikasnost i manje negativnih nuspojava kao što su korupcija, birokratska sporost i pad kvalitete usluga? Na koncu, kome treba jednakost u pristupu nekom javnom dobru „na papiru“ ako se ta jednakost ne ostvaruje, ili ako njeno ostvarenje uzrokuje još veće nepravde?

S druge strane, otvaranje ovakvih pitanja u društvu koje ne poznaje ozbiljnu javnu raspravu, a politiku razumije kao mačističku igru u kojoj se stvari lome preko koljena, nosi ozbiljne rizike. U takvom se društvu lako dogodi da dobra namjera usmjerena poboljšanju funkcioniranja sustava proizvodnje javnih usluga, dovede do umanjenja temeljnih civilizacijskih prava radi brzopletosti arhitekata nove regulacije. Naša je povijest prepuna takvih pogrešaka.

Hrvatska improvizacija i kako ju Švedi izbjegavaju

Upravo zbog mogućnosti pogreške, tj. poradi otklanjanja improvizacije i dominacije nedovoljno domišljenih ideala u javnim stvarima, iskusnije europske demokracije nastoje ne prepustiti teške ekonomske i etičke odabire političkoj galami i verbalnom nasilju. U tom smislu, čini se da razlika u stupnju razvoja demokracije između mlade Hrvatske i puno starijih Velike Britanije ili Švedske nema toliko veze s izbornom tehnologijom, koliko s time je li rasprava o mjerama politike prepuštena isključivo političarima i njihovim ideološkim podjelama duž crveno-crnih linija, ili je rasprava dobronamjerna, stručna, argumentirana, uljuđena i široka.

Dakle, razvijena demokracija znači da se kroz učenje i društveni dijalog (koji obavezno uključuje struku) traže najbolja rješenja za ključne društvene probleme, pa i one koji se tiču realizacije temeljnih prava. Šveđani su tako pomirili pravednost i tržište u obrazovanju. Jednakost pristupa, odnosno besplatnost osigurali su voucherima (kvazi-novac) koje roditelji dobivaju na poklon od vlade. Tržišni su kriteriji uvedeni tako da roditelj već od osnovne škole bira kojoj će osnovnoškolskoj instituciji dodijeliti vouchere (i „platiti“ uslugu obrazovanja djeteta). Ponuđači usluga (škole) ne konkuriraju cijenom, nego kvalitetom i reputacijom koje su na kocki. Na taj način pod istim krovom stanuju društvena pravda i sloboda odabira.

To ne znači da se u nekim promijenjenim okolnostima i taj model organizacije obrazovanja neće pokazati lošim. No, kako zrelo društvo stalno (javno) mjeri i testira javne sustave, prepoznaje njihove mane i pronalazi odgovore na zahtjeve novoga vremena, ono napreduje kroz kontrolirane eksperimente. Ono i pogrešku i promjenu prihvaća kao neizostavni dio razvoja kojemu je samo, iznutra, sklono. Nasuprot tome, nezrelo će društvo - prenapučeno galamdžijama i političkim proleterima, lišeno javnih mjerenja i ocjena, za razvijenim demokratskim društvom uvijek zaostajati po nekoliko desetljeća, bez ikakve šanse da smanji historijski razvojni jaz. Nedostajat će mu smireni društveni dijalog koji služi ekstrakciji i spontanoj koncentraciji relevantne pameti bez koje nema dobrog rješenja ozbiljnog društvenog problema. U takvom će se društvu samo za neupućene neočekivano pamet potisnuti ili povući. Štoviše, vjerojatno će aktivno tražiti mogućnost bijega.

Švedski primjer pokazuje kako pametno rješavanje društvenih problema u razvijenoj demokraciji dovodi do širenja spoznaje o tome da pravednost i tržišna efikasnost nisu suprotstavljene kategorije. Međutim, da bismo shvatili kako sukob tržišta i pravednosti nije imanentan modernome društvu, nije dovoljno povoditi se za dobrim primjerima poput Švedske - iako je motivacijska uloga učenja iz primjera koji funkcioniraju bolje od našega nesporna. Prije svega, potrebno je stišati ideološku buku prevladavajuće anti-liberalne histerije i polako, pažljivo, uz puno društvenog dijaloga i uključenost stručnjaka - čije mišljenje, međutim, ne može biti krajnji kriterij, tražiti najbolja rješenja za konkretne društvene probleme. Tek tada će se pronaći odgovori i za najteža društvena pitanja, što u konačnici znači osigurati jednakost u temeljnim pravima i kvalitetne javne usluge, uz najmanje negativnih nuspojava i maksimalno moguću ekonomsku efikasnost. Dok to ne postignemo, nastavit ćemo živjeti u velikoj političkoj improvizaciji, na lokalnoj podjednako kao i na nacionalnoj razini.