Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nije li prisila na prijavu boravišta - nasrtaj na slobodu?

Zašto je država tako zapela sa Zakonom o boravištu, pita se naš komentator. Nije li pravo građana da stanuju gdje žele pitanje privatnosti, nije li to svetinja s kojom bi država trebala postupati s najvećom dozom suzdržanosti, osim ako nije Oceanija iz Orwellove '1984.'? Strogi propisi o boravištu nasljeđe su autoritarne, komunističke i nacionalističke prošlosti, poručuje Vladi naš kolumnist. Osim što ugrožavaju privatnost i slobodu, oni otežavaju kretanje radne snage, onemogućuju uspostavu tržišta rada i usporavaju socijalnu dinamiku

U zakonodavnoj proceduri je prijedlog novog Zakona o boravištu (termin 'prebivalište' se po prijedlogu ukida). Materija je prividno jednostavna, ali je sa stanovišta zaštite ljudskih prava više nego delikatna. Pravno uređivanje boravišta – de facto stanovanja na određenoj adresi – bavi se privatnom sferom, štoviše, stanovanje je samo po sebi utjelovljenje privatnosti. To nije samo svetinja s kojom je država dužna postupati s najvećom suzdržanošću, već i situacija koja je po svojoj naravi odveć nejavna, fluidna, pa i nebitna da bi se podvodila pod pravna pravila. Osim ako nije Oceanija iz Orwellove '1984.' ili ako se ne oslanja na dojave zlonamjernih susjeda, država – srećom – ne raspolaže sredstvima kojima bi mogla pouzdano utvrditi boravi li netko na određenoj adresi ili ne. Kada bi se u to i upustila, morala bi postavljati pitanja na koja je nemoguće suvislo odgovoriti i na koja joj odlučno treba uskratiti odgovor. Je li boravište adresa gdje građanin spava? Ona gdje doručkuje? Gdje se tušira? Gdje drži knjige? Ili rublje? Kod supruga? Ili kod ljubavnice? Sve to ili ništa od toga?

Takvim pitanjima ne bave se ni pristojni susjedi ni demokratske države. Jednom kada je građanin kao vlasnik nekretnine ili, na primjer, kao najmoprimac prijavio boravište, država je to dužna šutke prihvatiti. Osim što je na demokratski i civilizirani način nemoguće neprijeporno utvrditi gdje netko stanuje, već i sâm pokušaj zakonskog definiranja stanovanja zadire u privatnu sferu i građanske slobode. Svaki građanin stanovanje ima pravo tumačiti na svoj način u skladu sa svojim odlukama, željama, sklonostima i životnim stilom.

215605,215010,204059,193668

Goran Stanzl/PIXSELL
Idealno bi bilo da građani samo obavijeste državu gdje žele primati poštu
Sve što bi građanin mogao biti dužan jest da državu obavijesti na koju adresu želi primati poštu budući da uredna dostava povlači za sobom mnoge pravne posljedice u upravnim i sudskim postupcima. Zato pojam boravišta treba svesti na poštanski sandučić u koji će dostavljač ostaviti obavijest o preporučenoj pošiljci, a građanin će snositi posljedice ukoliko pošiljku ne preuzme. To je sve. Stanuje li, živi li, boravi li, spava li, ili na toj adresi pati od nesanice i čini li to trajno ili privremeno, njegova je privatna stvar. Boravište je pravna fikcija i takvim treba i ostati: građanin mora biti slobodan prijaviti boravište gdje god poželi, a je li doista tamo i gdje je zapravo, ne tiče se nikoga, a državu se smije ticati tek ako taj građanin počini kazneno djelo.

Moguće zloupotrebe prava na slobodan odabir boravišta manje su zlo od zadiranja u pravo na kretanje i stanovanje po volji i izboru. Sloboda raspolaganja privatnim vlasništvom i sloboda ugovaranja najamnih odnosa – pravo na zaštićenu privatnost ne treba ni spominjati – stoje odveć visoko u hijerarhiji pravnih i civilizacijskih vrednota da bi ih država ugrožavala sankcijama ako se ustanovi – o, drske li veleizdaje – da se građanin ne hrani i ne spava na adresi koju je prijavio.

U javnosti se spominje primjer stotine prijavljenih na jednoj jedinoj adresi. Koliko komična, toliko i besprijekorno legalna situacija jer proizlazi iz prava vlasnika da korištenjem svoje nekretnine omogući prijavu boravišta kome god poželi. Jednako neotuđivo je i pravo najmoprimaca – pa neka ih je i stotinu – da u tu nekretninu nikada ne kroče. Sve što bi državu trebalo zanimati jest plaća li vlasnik porez na dobit od tolikih najamnina. Tako bi se umanjila privlačnost fiskalnih i socijalnih povlastica utemeljenih na boravištu, a prava koja proizlaze iz državljanstva ionako su neotuđiva i ne smiju biti predmet rasprave.

Strogi propisi o boravištu nasljeđe su autoritarne, komunističke i nacionalističke prošlosti. Osim što ugrožavaju privatnost i slobodu, oni otežavaju kretanje radne snage, onemogućuju uspostavu tržišta rada i usporavaju socijalnu dinamiku. Oni su, nadasve, odraz vladajućeg mentaliteta koji će, suočen s problemom, uvijek radije odabrati palijativnu represiju umjesto liberalnih reformi. Krize se ne rješavaju nasrtajima na slobodu. Naprotiv. Krize i nisu ništa drugo nego posljedica sputavanja slobode.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još