Čaćićev srbijanski pandan, Mlađan Dinkić, našao je svoj čarobni štapić: treba brže-bolje, dok se može, kad se može i ako se može, rasprodati imovinu bivše federacije na teritoriju Srbije. Kvaka je u tome što se sva imovina, pokretna i nepokretna, eks-savezne države SFRJ do 1990, pogotovo vojna, dijeli se na šest ili osam dijelova (ovisi od tananih ustavno-pravnih tumačenja i cjepidlačenja), jer je stečena novcem poreskih obveznika svih bivših republika i pokrajina. To se inače zove sukcesijski problem
Srbija će, veli Mlađan Dinkić, ministar gospodarstva, krenuti u rasprodaju državne imovine ne bi li se nekako zakrpila od tolikog duga. Tako se nešto dalo očekivati, dakako, ali ima tu nešto novo. Do sada se po Beogradu govorilo o prodaji velikih sistema poput Elektroprivrede Srbije (EPS), Telekoma Srbije, željeznica i sličnoga; neki su se već bili počeli oblizivati, jer bi prilika bila dobra: u nevolji se sve prodaje jeftino, kao što svi znamo, a ti veliki sistemi naravno da su profitabilni (uz stanovita ulaganja). Bila se javila i ideja davanja autocesta u koncesiju, ono što Milanovićeva vlada stidljivo zove 'monetizacijom', ali još nije ozbiljnije razmotrena.
Ministar Dinkić, međutim i kako se čini, ima na umu nešto drugo, štedljiv kakav je. On bi rasprodao državnu imovinu koja je neka vrst viška: nekretnine prije svega. Velike sisteme on bi sačuvao za kasnije, kad vrag zaista dođe po svoje – što će biti uskoro, bez brige – sve u nadi da će se kriza ipak ublažiti nekim čudom. Uzgred: uzdanje u mirakule postalo je pojava raširena među tranzicijskom fukarom; uznemiravajuće podsjeća na rani srednji vijek, kada su procesije, molitve i samobičevanja bili posljednjom nadom za spas od kuge i barbara.
Lice i naličje očekivanog čuda
No, šta bi ministar Dinkić imao da ponudi na prodaju (cijena? prava sitnica…)? JAT nitko neće, probali su, a to ionako ne spada u velike sisteme. Nekretnine, pak, djeluju primamljivo. Srbija ima na svojemu teritoriju stotine i tisuće hektara zemljišta i građevina zaostalih od bivše Jugoslavenske narodne armije i bivše savezne države. Sve to zvrji prazno i propada, osim kad neko skladište streljiva i eksploziva ode k vragu zbog lošeg, to jest nikakvog održavanja. Upadljivi primjer je zgrada bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) usred Beograda, arhitektonsko postignuće (nagrađivano u više navrata), koje je zrakoplovstvo NATO-a temeljito polupalo 1999. Dade se popraviti u najvećem dijelu, ali to bi koštalo; mjesto je, uostalom, izvanredno za poslovni prostor. Slično je i sa monumentalnom zgradom bivše savezne policije (SSUP) na sjajnoj lokaciji u Kneza Miloša; također polupanoj, ali manje, u bombardiranju 1999. Sličnih primjera ima diljem Srbije, ali su ova dva najupadljivija. Veliki i zahvalni prostor nekadašnje vojarne '4. jul' ustupljen je Beogradu za gradnju stanova po ne baš najpovoljnijoj cijeni, ali to je bilo pitanje demagogije, to jest predizborne kampanje.
Vojska Srbije i država te nekretnine ne trebaju; dapače na teretu su im. Ali pokušaji prodaje do sada su redovito bili neuspješni. Od SSUP trebalo je napraviti veliki i luksuzni hotel; relativno lak posao (ima ogromnu podzemnu garažu i na odličnom je mjestu) koji je misteriozno propao pred samo zaključenje, prije nekoliko godina. Zgrada Ministarstva obrane nikada zapravo i nije izašla na tržište, kao ni čitav niz zanimljivih nekretnina u državnom vlasništvu. Zli ljudi kažu da nitko nije bio spreman ponuditi dovoljno veliko mito nadležnima jer da su nadležni imali velike apetite. Ne znamo, ali znamo da su dobre nekretnine u Beogradu vazda bile predmet problematičan i osjetljiv, još za komunističkih vremena.
Sukcesija? Malo morgen…
Vidjet će se koliko će Mlađan Dinkić uspjeti u svojemu naumu da proda što može sada, dok može, ako može. Tu se, međutim, javlja još jedno pitanje: čiju on to imovinu želi prodati? Sva imovina, pokretna i nepokretna, bivše savezne države SFRJ do 1990, pogotovo vojna, dijeli se na šest ili osam dijelova (ovisi od tananih ustavno-pravnih tumačenja i cjepidlačenja), jer je stečena novcem poreskih obveznika svih bivših republika i pokrajina. To se inače zove sukcesijski problem, dakle ono pod što se – kao pod tepih – sklanja sve što se ne želi razriješiti na jednostavan i pošten način, a moglo bi. Uzmimo, na primjer, slučaj Ljubljanske banke; uzmimo također štednju hrvatskih državljana u srbijanskim bankama, koja nije bila mala; uzmimo prodaju vojne i savezne imovine trećim zemljama. O Ljubljanskoj banci znamo sve – osim kada će i kako dobri ljudi dobiti natrag svoje novce. Isto je i sa novcima hrvatskih državljana u srbijanskim bankama. Odgovor koji dobijaju na pitanje čiji su njihovi novci uvijek je isti: to spada u sukcesijski proces, pak kad se sukcesija jednom završi, dobit ćete svoje novce (kamate se, naravno, ne pominju). Srbija je inače sredinom devedesetih prodala Grčkoj za 24 milijuna dolara preostala četiri od ukupno šest 'Canadaira C-215', kupljenih novcima svih državljana SFR Jugoslavije. Bila je to operacija tipično levantinska u koju su se ugradili mnogi umjetnici, jer bi stvarna cijena (za bolje avione, C-415) bila oko 14 milijuna; u Grčkoj je izbio kratkotrajni skandal i ništa zatim; ljudi su, dogovorili su se. Bilo bi tu još primjera glede naoružanja i vojne opreme, ali tko bi se time još bavio.
Sukcesijski kompleks, dakle, složen je i na prvi pogled nerazrješiv. Samo na prvi pogled: kad je o diplomatsko-konzularnim nekretninama u inozemstvu riječ, dogovorili su se za tren oka, jer ih je zanimalo. Kad je riječ o novcima običnih ljudi po bankama i o postocima učešća u vojnoj i saveznoj imovini, dogovoriti se neće nikada, jer ih ne zanima. Sukcesije će biti na sveto Nigdarjevo, ili limburga mjeseca kad se majmuni šišaju, što bi rekli beogradski klinci; malo morgen, rekao bi Slobo Milošević.
Mlađan Dinkić, dakle, može prodavati sve što mu padne na pamet u Srbiji – ako samo nađe kupce. U ova vremena i u ovoj sirotinji prodat će i to budzašto, a kupce neće zanimati je li to možda dijelom tuđa imovina.
