tportal.hr

Zagreb
+16
Osijek
+15
Pula
+14
Rijeka
+16
Zadar
+16
Split
+17
Dubrovnik
+16

PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Vesterni & sapunice

Za roman 'Adio kauboju' Olja Savičević Ivančević lani je dobila književnu nagradu tportala, a za koji dan njeno će djelo premijerno zaživjeti na Splitskom ljetu. Autorica je u radu na predstavi sudjelovala kao dramaturg i pisac songova, tjednima bila dijelom poveće kazališne ekipe, a u svojoj novoj kolumni s nama dijeli ono najljepše što možemo saznati od jednog umjetnika - iskustvo stvaranja novog djela

Datum objave:
3.8.2012 9:50

Zadnja izmjena:
3.8.2012 15:30

 
Kad su me pitali da napišem ovaj tekst o tome kako smo od romana pravili teatar, prvo sam pomislila – još malo pa bih mogla reći da više ne podnosim 'Adio kauboju'. S tim sam se likovima skoro dvije godine budila i lijegala kad sam pisala roman, a sad već dva prevruća ljetna mjeseca živim s njima jedan beskrajan dan u splitskom kazalištu ili na Stinicama, srećem ih u gradu, na koncertima, zajedno smo na kavi, za ručkom, postali su mi stvarniji i prisutniji od obitelji i prijatelja, još gore – postali su mi prijatelji, a Staro Naselje, izmišljeno predgrađe izmišljenog Splita, hrvatski Twin Peaks, poklopilo me kao kutija miša, iako cijeli život, poput ljudi iz romana, pokušavam iz njega pobjeći, udariti neku paralelnu trasu u glavi.

Ali ta priča više nije samo moja, ako je to i bila, ona je Ivičina, Saletova, Gasellina, Robijeva, Natašina, Niveskina, Markova i Markova, Darkova, Darina, Anina, Zojina, Andreina, Lukrecijina, Franina, Senkina, Vedranova, Sergejeva, Stipina, Milutinova, Velina, Vicina, Domagojeva, Nikšina, Marjanova, Mijina, Arijanina i Adrijanina, Tajanina, Nenina, Anastasijina, Goranova, Danirina…

Oni su joj dali pokret, glas, vrijeme i mjesto, logistiku, kuću, kuće, svjetlo, ton, glazbu i miris (dinstane kapule i baruta), eksplozije, udarce i zagrljaje, kadu i frižider; čak i bura na Stinicama dala nam je prašinu u oči, u kosu, nešto životno, što peče i svrbi, a moje je da tipkam riječi, da napišem, za sve nas, bar nekoliko usputnih crtica o procesu koji knjigu vraća jako blizu – u srce stvarnosti iz koje je i nastala.

KOD FREUDA I JUNGA

Je li gotova dramatizacija? Pitaju glumci svaki dan. I ja im svaki dan odgovaram da je gotova odavno. Ni sama ne slutim koliko puta će sve ono što se događa na sceni promijeniti tekst, razmontirati ga. Da sam na početku znala, možda bih bila pobjegla glavom bez obzira, a sa mnom i cijeli ansambl. Ovako, prepuštamo se Buljanovoj igri. Zajedničko čitanje i komentiranje romana, sat tjelesnog u foajeu s Gruicom i Goranom, vježbe s oružjem, satovi pjevanja i sviranja s Rundekom i Arijanom. Picajem (markiram) tjelesni, stižem na razgovore s glumcima. Buljan i ja sa svakim pojedinačno čitamo i razgovaramo o liku. Počinje tako što napravim neki uvod u lik, upoznavanje, pa i malu pretpovijest, psihologizaciju. Buljan mi u šali kaže: Ko si ti, Freud ili Jung? Jung, bubnem. Ali dobro znam da je on i jedan i drugi, a svi likovi i ja kao autorica i glumac na susjednoj stolici, svi smo na kauču – sve će nas izrežirati.

Adio kauboju/FacebookRuzinava i anđeo VESTERNI I SAPUNICE

Navečer projekcija, gledanje vesterna, od klasičnih pa do italo. Oko Djanga se skoro posvađamo jer su ga cure proglasile bezvezarijom (osim Dee koja je omađijana). Scenograf Sale Denić objašnjava im poetiku stripa, uspoređujemo recepciju Djanga nekada s vampirima iz sage 'Sumrak' danas. Ne znam, meni je Django bolji od svjetlucavih vampira, da nije Djanga i njemu sličnih možda ne bi bilo ni Tarantina. Svi vole Clinta Eastwooda. Nemam zamjerke na to, zbilja.

Osim vesterna, u 'Adio kauboju' su prilično zastupljene i sapunice. I to meksičke. Gledaju ih, a i žive, likovi. Razmišljam o priči o obitelji u romanu i predstavi i kako samo forma i nešto stila čini jednu obiteljsku tragediju, realističku priču, različitom od sapunice. Život je sapunica – krvava i često šporka sapunica, doduše. Zato predstava mora biti istinitija od života.

ULOGU NE BIRAŠ KAO HALJINU ZA VEČER

Nakon što smo zajednički pročitali roman postaje prilično jasno tko je koji lik, pada podjela uloga. Senka me pita kakvi su mi glumci. Zgodni, kažem. (Ne) šalim se. To ti je tako kad pišeš o kaubojima, moraju bit zgodni, stilizirani kao, ponovo, strip junaci. I junakinje. Jedva čekamo vidjeti Anine kostime.

Pojedinačno mi prilaze, govore o svom liku, prave ulogu – to se tako zove. Zanimljivo mi je što i oni koji igraju negativce pokušavaju naći nešto dobro u svom liku, neki razlog za njene ili njegove loše postupke. To mi je donekle razumljivo jer i ja volim svoje likove, čak i kad nisu zaslužili. Sjećam se, na primjer, koliko mi je teško bilo ubiti neke od njih u romanu. Ali jesam, upucala sam šminkera.

Adio kauboju/Facebook'Glumio je da je kauboj. To je simpatično kad imaš devet godina, poslije baš i nije' IDENTITET BIRAŠ KAO HALJINU ZA VEČER

Milutin je takav tata da bi ga svako dijete poželjelo, iako taj literarno-scenski otac 'ne zarađuje dovoljno da bi prehranio porodicu'. Uz to, malo je Milutin pape, a malo je i ćale. Pa mu ad hoc mijenjamo identitet, nacionalni. To je uostalom sasvim u duhu romana: iskakanje iz identiteta u identitet. Koliko god jebivjetri zbog toga iskakali iz kože. Presvlačenje identiteta, travestija, igra, teatar, real real life.

SHANE NIKAD NEĆE BITI NED MONTGOMERY

Rundek dolazi prema nama ulicom iza HNK i svira usnu harmoniku, pa Split postaje mekši, bolji, veseliji. Pišemo songove: 'Meksikana', 'Legenda o Mariji Čariji'… Dalmacija do Amerike. Znam što Rundeka razlikuje od Neda Montgomeryja kojeg glumi - Rundek nikad nije snimio sranje.

Znam što razlikuje i moju Ruzinavu od one koju glumi Nataša – kad moja na papiru padne za pravdu i slobodu, ne krvari. A njena u žaru borbe zaista razbije lakat i iščaši prst i nastavi glumiti. Hrabra Ruzinava.

Sergej s Darkom svira Mišu – pir je na sceni. U bendu su i Marko i Goran. Irokezi luduju. Lukrecija, gospodarica posljednjih šansi, čuva čaše. 'Posljednja šansa je mjesto na glasu dobru i zlu.'

JESUS LOVES YOU

Mogla bih ovako pisati do kraja scrolla, jer u dva mjeseca intenzivnog rada i druženja nakupi se teksta za teatar oko teatra, ali u onom pravom smislu, van političkih i politikantskih igara koje ga kod nas vječno prate i postaju glavne kazališne vijesti.

Scena izgleda kao filmski set, sve je opipljivo, nema kartonske kulise, stigli su i kostimi – skrojili smo svijet. Poviše nas, na sceni, iznad jednog od boga i od ljudi zaboravljenog grada, koči se natpis 'Jesus loves you', umjesto križa tranzicijskog vođe vrdovđekovskog tipa.

Skoro pa me strah sad kad je skoro gotovo, kad igra svrši, izlaska iz ove kazališne stvarnosti u onu navodno pravu, u kojoj je već godinama sve banalno, lažno i površno. U gradu koji je postao falši pokušali smo stvoriti pravi i živjeti u njemu.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr