Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Putin Veliki se vraća u Kremlj

U sjeni bodljikavog trokuta između Zagreba, Moskve i Beograda uživa Ljubljana, koja je s Moskvom već potpisala sve što se moglo potpisati, od suradnje u energetici do izvoza perilica. Slovenci ulažu u Rusiju, a ne da samo trguju u Moskvi, dok Hrvatska nikako ne zna otvoriti vrata obećanim ruskim ulaganjima. I tako se još jednom dokazalo da napreduju samo zemlje u kojima gospodarstvo ide ispred politike, a politika ne ovisi samo o jednoj strani svijeta

Ni na Zapadu, a ni u Hrvatskoj, nova kandidatura Vladimira Putina za treći izbor predsjednika Rusije nije izazvala prevelika oduševljenja. Još su jednom bili u pravu oni koji su tvrdili da će se sigurno vratiti 'onaj koji nikada i nije bio otišao', a Rusija ostati ista demokratura kao što je i do sada bila. Batman i Robin – kako su američki diplomati nazivali Putina i Medvedeva u svojim provaljenim bilješkama – još će jednom zamijeniti stolce u ožujku sljedeće godine kada su zakazani novi predsjednički izbori, u tipičnoj ruskoj (ali ne samo ruskoj) političkoj igri u kojoj se sve dogovora unaprijed iza zatvorenih vrata, a ipak ostaje 'jedina moguća demokratska odluka', u punom suglasju s Ustavom i zakonom. Putin se vraća u Kremlj s proširenim ovlastima (u međuvremenu je mandat predsjednika republike produljen na šest godina, pa bi Putin mogao teoretski ostati predsjednikom sve do 2024. godine, kada će imati tek 72 godine), a Medvedev će ponovno biti izabran za premijera. Nema nikakve dvojbe da će ruska glasačka mašina još jednom nadmoćno podržati 'novovjekog Petra Velikog', ne samo zbog toga što je Putin uništio svaku izglednu oporbu, a cijelu zemlju, gospodarstvo, policiju i medije, premrežio svojim osobito pouzdanim ljudima, već u prvom redu zbog toga što natpolovična većina Rusa još vjeruje kako im jedino Putin može donijeti sigurnost, obnoviti staru slavu i sačuvati ponovno stečeno dostojanstvo.

U općoj krizi globalnih predvodnika – čak i Angela Merkel više ne može pobijediti na lokalnim izborima, dok Obamu trenutno kažnjavaju rekordno bijednom potporom razočaranih Amerikanaca – Vladimir Putin sigurno osvaja većinu, kao čovjek koji je spretnom trgovinom ogromnim ruskim energetskim bogatstvima znao zaustaviti Zapad, okončati opći ruski kaos i ponovno izgraditi Moskvu, u brižljivo izgrađenoj ulozi medijske zvijezde. Nositelj crnog pojasa u džudu, on bolje jaše, puca, pliva, lovi i juri motociklom od bilo kojeg drugog zapadnog državnika. Malo Petar Veliki, a malo James Bond, kao špijun kojeg Zapad nije volio, ali je upravo on majstorski ovladao svim zapadnim vještinama globalne trgovine i marketinške proizvodnje političkog superjunaka. Putin je postao nadmoćni ruski brend, poput votke ili kavijara, podjednako opojan i smrtonosan, a podjednako skup i ekskluzivan. Nekada tek potpuno neznani aparatčik kojeg je izmislio pripiti Boris Jeljcin (2000. godine), a sada svojevrsni otac nacije, koji ipak srlja u neizbježnu propast, baš poput Leonida Brežnjeva, koji je nedopustivo dugo vladao Rusijom, a kako je vrijeme prolazilo, propuštao sve što se moglo propustiti. Čak i ako bude mnogo živahniji od poslovično pospanog Brežnjeva, Putin neće moći izbjeći gospodarsku stagnaciju, pobijediti svenazočnu korupciju, smiriti očajnu srednju klasu i izbjeći brojne lokalne sukobe.

A te dugoročne katastrofične prognoze za sada čine onu jedinu utjehu kojom se razmahuju zapadni kritičari. Ukoliko cijena nafte padne ispod sedamdeset dolara po barelu, Rusija više neće moći osigurati dnevno preživljavanje, dok su u međuvremenu u neposrednom i daljem globalnom dvorištu izrasli novi divovi, ne samo Kina, već i Indija, Brazil i Južnoafrička Unija, koje bez obzira na globalnu krizu i dalje rastu po stopi od najmanje sedam posto godišnje, otprilike onoliko koliko je Rusija u međuvremenu izgubila u vremenima Medvedevljeva predsjedništva. Niti Putin ne bi prošao bolje, ali je ipak uzeo predah u mnogo sretnija vremena (2008. godine), pa si još može dopustiti da na kongresu vlastite vladajuće stranke Ujedinjena Rusija obećava nemoguće (i tamo se urlalo, ali nije se glasovalo, i tamo su se slavile ličnosti, a ne izborni programi, i tamo su ludovale tisuće u kolektivnom transu u najvećoj sportskoj dvorani), poput zavjeta da će 'Rusija postati jedno od pet najmoćnijih gospodarstava svijeta', u kojem će u modernim tehnologijama do 2020. godine Putin zaposliti novih dvadeset milijuna stručnjaka.

Mnogi više ne vjeruju takvim prosipanjima perja, među njima i poznati filmski redatelj Sergej Bondarčuk, koji se od Putinovog pristalice premetnuo u skeptika, pa je nakon ovog paradnog kongresa otvoreno izjavio: 'Cijela zemlja vri, a mi hvalimo sami sebe.' I proslavljeni reformist Mihail Gorbačov ostaje gorljivi kritičar Putina, budući da ne vjeruje u demokraciju u kojoj jedan čovjek može vladati nekoliko desetljeća 'po azijskim uzorima', a sve te parade naziva – obnovom komunističkog nasljeđa. Pa ipak, Bondarčuk i Gorbačov ostaju osamljeni, u ulozi nedodirljivih spomenika, kojima se oprašta i ono što većina ne bi javno preživjela, dok je ovakav očekivani obrat događaja dokazao koliko su bili u krivu svi koji su vjerovali da će konačno prevagnuti (hinjena?) politika Medvedeva, koji se pokušao boriti protiv korupcije, a gospodarski život osloboditi političkog ropstva. Čak je i Obama svoju rusku politiku potpuno usmjerio prema 'modernom' Medvedevu, a sada će se ponovno suočiti s Putinom, koji u odnosima sa SAD-om nikada ne propušta govoriti na opaki način, baš kao i prije nekoliko dana, kada je izjavio da je za globalnu financijsku krizu kriva američka neodgovornost. Globalna je financijska kriza – kaže Putin - kriza pogrešnog američkog sustava, a ne samo američkih pojedinaca, koji niti sada ne znaju donijeti primjerene spasonosne odluke.

Reuters
Hrvatska ne zna otvoriti vrata obećanim ruskim ulaganjima
Obama više neće moći zaobići Putina, baš kao ni Hrvatska, koja u odnosima s Rusijom neprestano prolazi nepotrebna iskušenja, u kojima se provale optimizma neprestano izmjenjuju s novim dugotrajnim zastojima. Jadranka Kosor se u roku od deset mjeseci prošle godine tri puta sastajala s Putinom, a već u ožujku ove godine Putin je preskočio Hrvatsku na svojoj velikoj turneji po Sloveniji i Srbiji, i ostatku 'jugoistočne Europe' , budući da Hrvatska još jednom nije odgovorila na pitanja o konačnoj sudbini naftovoda Družbe Adria, otvorila vrata za ruske ulagače, a na opće iznenađenje, ugovore o dugoročnoj isporuci plina potpisala s Rimom, a ne s Moskvom. Netko je ponovno zaustavio Jadranku Kosor, a Putin je preskočio Hrvatsku, dok je Hrvatska gospodarska komora uzaludno otvorila praktički prazno predstavništvo (samo dvoje ljudi za ogromno rusko tržište) u jednoj od najluksuznijih i najskupljih moskovskih palača.

U Hrvatskoj nije teško zabiti klin u svaka razumna očekivanja kada je riječ o odnosima s Rusijom, budući da o toj zemlji vladaju brojne predrasude, a Putin svojim medijskim spektaklima kod hrvatskih skeptika prije izaziva podsmijeh nego oduševljenje. Za većinu Hrvata Rusija je samo omrznuta srpska uzdanica, a to će se raspoloženje još samo pojačati nakon najnovije vijesti da će Putin ponovno posjetiti Beograd (navodno početkom listopada), poslije samo deset mjeseci. Neki su rusko-srpski poslovi ostali nedovršeni, dok u sjeni tog bodljikavog trokuta između Zagreba, Moskve i Beograda uživa Ljubljana, koja je s Moskvom već potpisala sve što se moglo potpisati, od suradnje u energetici do izvoza perilica. Slovenci i ulažu u Rusiju, a ne da samo trguju u Moskvi, dok Hrvatska nikako ne zna otvoriti vrata obećanim ruskim ulaganjima. I tako se još jednom dokazalo da napreduju samo zemlje u kojima gospodarstvo ide ispred politike, a politika ne ovisi samo o jednoj strani svijeta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još