Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Ostavite barem ovih dana antifašiste na miru!

Nemam ništa protiv odavanja počasti žrtvama partizanskog terora u Jazovki i bilo gdje drugdje, naprotiv. Ali, za Boga miloga, zašto baš 22. lipnja?! Imate, ljudi moji, sve ostale dane u godini, tristošezdeset i nešto, da se iživite u toj svojoj ustašonostalgiji. Pa pustite onda taj jedan jedini dan posvećen antifašistima da se u miru oda ono malo poštovanja koje je za njih u ovoj zemlji još ostalo

Svake godine na Dan antifašističke borbe gledamo isto, pa će tako sigurno biti i ovaj put. Hrvatska televizija u središnjem dnevniku prikaže prilog o svečanosti u šumi Brezovica, koje su s vremenom bivale sve korektnije, pa su onda, protivno volji HRT-a, i ti prilozi bili sve korektniji. Ali onda dolazi uvijek isti paf. Dnevnik se nastavlja prilogom o komemoraciji nad jamom Jazovka, gdje su kosti više stotina žrtava koje su partizani ubili pred kraj rata i nedugo nakon njega.

Dobro, majku mu, pomisliš kada to vidiš, kome je to palo na pamet? U istom danu najprije ide red simpatija za partizane kao borce protiv fašizma, a odmah zatim red užasavanja nad njima, jer su sada prikazani kao bezdušni zločinci koji su valjda i išli u rat samo zato da pune ovakve jame. A onda se ovih dana otkrilo u čijoj prepametnoj glavi se rodilo ovakva zamisao. Dogodilo se to sasvim slučajno. Kada je zagrebački nadbiskup Bozanić posjetio prije nekoliko dana s više biskupa Jazovku, žestoko se na to obrecnulo nešto što sebe zove Hrvatski obredni zdrug Jazovka.

Tko su ti, zapitaš se, iako tipično poustašen naziv ne ostavlja puno prostora za nagađanje, a nejasno je i što oni zapravo imaju predbaciti Bozaniću. Pa on je nad Jazovkom vrlo muževno napao počinitelje tamošnjeg zločina kao 'bezumne sluge okrutnog režima', koji je bio 'plod ideologije koja je izbacila Boga iz srdaca svojih sljedbenika'! Kud ćeš više od toga?! Ali onda se sve rasvijetlilo. Nadbiskup je verbalno išamaran jer se pojavio kod Jazovke nekoliko dana prije 22. lipnja, a dični zdrug održava već godinama svoje komemoracije baš i jedino toga dana. Slušaj i zašto.

Zato što 22. lipnja nije, vele, započeo nikakav antifašistički ustanak, nego 'komunističko-četničko ubijanje svega hrvatskog'. A tu smo! To znači da su ovi mrki momci ti koji već godinama režiraju središnji dnevnik HRT-a na Dan antifašističke borbe, u kojem su partizani najprije bajkoviti osloboditelji, a samo koji minut poslije zločinačka strašila. Kakva papazjanija. Kada je riječ o ratu 1991-95. u Hrvatskoj se uporno kuka što joj se ne dopušta da se ponaša kao pobjednik, ali kada je riječ o ratu 1941-45. glatko se pušta da glavnu riječ vode ustašoidne replike jedne gubitničke i osramoćene vojske!

Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv odavanja počasti žrtvama partizanskog terora u Jazovki i bilo gdje drugdje, naprotiv, a, da budem iskren, prilično sam oguglao i na to što se to u pravilu izrodi u mučne ode ustaškom režimu. Ali, za boga miloga, zašto baš 22. lipnja?! Imate, ljudi moji, sve ostale dane u godini, tristošezdeset i nešto, da se iživite u toj svojoj ustašonostalgiji, što obilato i koristite. Pa pustite onda taj jedan jedini dan posvećen antifašistima da se u miru oda ono malo poštovanja koje je za njih u ovoj zemlji još ostalo. Ali, ne, upali televiziju i na ovaj Dan antifašizma i u lice će ti opet pljusnuti priča s uvijek istom poantom.

Mda, ti partizani su zbilja otišli u rat protiv okupatora i domaćih kvislinga, nije to bila mala stvar, ali, vidite, tim ubojicama to je bila samo maska pod kojom su obavili ono glavno što su htjeli – masovni obračun s Hrvatima. Nećeš ti naše čuljak-bilić-hloverke nimalo pokolebati ako kažeš da je srpskih žrtava partizanske odmazde bilo jedva išta manje i da to, s obzirom na prirodu dvaju kvislinških režima, može zapravo biti interpretirano i kao više. Ne, njihovo znanje se dotle ne dobacuje, još manje doseže njihov interes da se o ovome nešto relevantno kaže, a najmanje je tu pameti da se izbjegnu zamke indoktriniranog uma.

Uzoriti kardinali i kvadratura kruga

Jer, kako to, pobogu, da se samo partizanski zločini uzimaju kao dovoljan dokaz da su cijela njihova borba i njihova vlast bili zločinački, dok to za ostale članice antifašističke koalicije ne vrijedi, a što je najgore ne vrijedi ni za Pavelićev režim?! Ajde da vidimo kako s tim stoji Josip Bozanić, kojeg su 'zdrugaši' uzeli na zub, pa bismo mu ovdje već zbog toga trebali dati stanoviti popust. Zato ću preskočiti to što se Katolička crkva desetljećima odbijala pojaviti u Jasenovcu, a njemu osobno trebalo je čak dvanaest godina od ustoličenja za nadbiskupa da napokon ondje ode.

Bozanić je bio i na Bleiburgu i u Jasenovcu, imao je, dakle, priliku progovoriti o zločinima obiju strana, ali ta prilika najvećim je dijelom otišla u vjetar, i tu popust prestaje. Jer, dok nadbiskup bez krzmanja iz partizanskih zločina izvodi zaključak o njihovoj 'okrutnoj' i 'bezbožnoj' vlasti, pa ga u sebi bodriš, 'hajde, kardinale, da čujemo kako s tim stoje ustaše', kardinalčić jednostavno to nije u stanju izgovoriti. O da, on žali zbog zločina ustaške vlasti, čak žali i zbog 'sinova i kćeri' same Crkve koji su joj u tome asistirali. Ali nigdje ni slova od jednostavne rečenice da je ta vlast bila zločinačka, najmanje bezbožna.

Ovdje ima jedan problem na koji je Bozanić slijep na sličan način kao što su to tvorci anti-antifašističkih dnevnika na HRT-u, a tiče se Alojzija Stepinca. Ako je, naime, Stepinac bio hrabri oponent ne samo komunističkoj nego i ustaškoj vlasti, kako tvrdi Crkva, a što iz vlastitih uvida i sam mogu u određenoj mjeri potvrditi, zar Bozanić u tome ne vidi nerješivu kvadraturu kruga? Pa nije se, dođavola, Stepinac suprotstavljao ustašama zato što su bili dobričine, samo malo nervoznije zbog rata koji se vodio, nego valjda zato što su taj rat učinili toliko zločinačkim da se i on morao suprotstaviti, osobito nakon što su mu nacisti 1943. ubili brata.

Zapravo kada činjenice smisleno posložiš, vidiš da su tu neke bitne stvari okreću naglavce. Stepinac po svemu sudeći jeste bio žrtvovan na jednom nategnutom procesu pred komunističkim sudom, što je bila osveta za manjak lojalnosti novoj vlasti. Takve probleme oni nisu znali ni htjeli drukčije rješavati. Ali kada malo pogledaš, čak više problema s pokojnim kardinalom ima sadašnji vrh Katoličke crkve, jer se on u jednom opasnom vremenu hrabrije suprotstavljao fašizmu nego oni u današnje vrijeme. Zahvaljujući ponajviše Crkvi, antifašizam danas u Hrvatskoj i jeste prezreno mrtvo magare, kojem se ne priznaje ni 'o' od oslobodilačke uloge u Drugom svjetskom ratu, a može ga odapeti kopitom svaka šuša kojoj to padne na pamet.

Zato, kada malo bolje promislim, zapravo ne žalim, suprotno, drago mi je što je kopito 'zdrugaša' s Jazovke dokačilo i uzoritog kardinala Bozanića.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još