Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Svaki na svojoj cesti, a ipak na istome putu

Sveti Otac ohrabrivao je pristup dvosmjernoj Europi (davati i primati) u novom jedinstvu raznolikosti, a Josipović predložio savez dobre volje za društvo opće dobrobiti, neupitnog morala i čiste savjesti, ruku pod ruku, a ne glavom o glavu, kao zajednički ideal brižne Crkve i odgovorne države, a ne monopol jedne jedine političke i vjerske istine

Čak i ako je došao prekasno da bi stvarno pomogao oko nekih presudnih europskih odluka, Sveti Otac došao je na vrijeme kada je riječ o iznuđenim hrvatskim dvojbama oko pristupa Europskoj uniji. Kako se sada čini, jedva da još ima nekih neriješenih potpitanja oko konačnog datuma hrvatskog pristupa 'institucionaliziranoj Europi' (1. srpnja 2013. godine), a kako sada izgleda, ni Crkva u Hrvata, nakon što je Papa vrlo jasno i nedvojbeno zaključio da je 'logično, pravedno i nužno' da Hrvatska uđe u društvo europske dvadesetsedmorice, više neće moći govoriti o Bruxellesu s figom u džepu, dvojbom u duši i strahom u očima. Papa nije govorio o 'puzanju na koljenima', već o uzajamnom primanju i davanju u dvosmjernom europskom krugu, Sveti otac se nije uvukao u besmislene raspre o 'Europi prije Europe', već je jasno odvojio nedvojbenu i nepobitnu hrvatsku povijesnu, kulturnu i civilizacijsku baštinu, od onog što čini neizbježnu hrvatsku nužnost u pristupu jednom novovjekom institucionalno-političkom projektu. On je govorio o EU-u, a ne 'Europi kao Europi', on je govorio o onome što Hrvatska može i mora dobiti, a ne samo o onome što Hrvatska može izgubiti na kraju tog predugog europskog križnog puta.

Tako je Papa rekao više negoli se očekivalo, a hrvatski biskupi dobili manje negoli su se nadali, bar kada je riječ o ovom presudnom pitanju neposredne hrvatske budućnosti. On je u prostor sveopćeg javnog govora i nagovora vratio samopouzdanje, optimizam i odgovornost, bez obzira na to što i sam najbolje zna kako 'velika Europa' može biti i opasna za 'male narode', a globalni katolicizam vodi vrlo neizvjesnu (a zasad i zaludnu) bitku za neke vlastite vrijednosti upravo u ovoj 'Europi sekularizacije', koja i katoličku vjeru, i katoličku kulturu, i 'razbor' i 'savjest' želi strpati u 'zapećak privatnog izbora' u kojemu više ništa nije sveto, budući da je baš sve dopušteno. Pa ipak, ni Hrvati, a ni katolici zbog toga ne trebaju klonuti duhom, pobjeći u provincijalni mrak i baciti koplje u trnje. Hrvatska nije izopćena zemlja koju svi preziru zbog olake presude generalima, Hrvatska se ima čime dičiti, Hrvatska može mnogo toga ponuditi, ali ne može i ne smije ostati sama, izgubljena u vremenu i zagubljena u samosažaljenju, a hrvatski građani moraju biti spremni i na promjene, a ne samo kukati u obrani nekih prevladanih iluzija.

A kada bi se radilo samo o tome, onda bi ova vlada zaista mogla zaključiti kako nije uzalud potrošila nijednu prekobrojnu kunu u faraonskoj pripremi ovog velikog posjeta. Sveti Otac podupro je ono što i ova Vlada smatra najvažnijim, a podupire i oporba s očekivanim konkurentskim zazorom. Pohvala Europe, ali ne i otvorena pohvala ove vlade i vlasti, koje su se u mnogim Papinim riječima mogle prepoznati kao leglo suvremenih grijeha. Obveza savjesti osobito je obvezatna za one koji posjeduju moć, smisao za 'besplatno darivanje' (bilo da je riječ o ugodnom životu cijele zajednice ili pomaganju siromašnih ljudi) ostaje prevažna katolička vrlina koja se ne smije zagubiti u neoliberalističkoj sebičnosti i društvu rasapa općih i zajedničkih vrijednosti.

Od toga pa do ideje o civilnom društvu i održivom razvoju trebalo bi učiniti tek mali korak, onaj korak koji poštuje, ali ne robuje religiji, pa se ovaj Papa ipak dokazao kao mnogo suvremeniji od onoga što su mnogi očekivali, bez obzira na to što odbacuje latinoameričku 'teologiju oslobođenja', a zagovara zabranu pobačaja. On postavlja prava pitanja, a nudi vlastite odgovore, pa tako potiče raspravu koja može biti vrlo plodonosna, čak i kada nije jednoglasna. I to je ono bitno što tek treba naučiti Kaptol, koji je na sastanak 'Hrvatske i Pape' u Hrvatsko narodno kazalište pretežito pozvao vladajuću nomenklaturu, a ne sveukupnu stvaralačku i duhovnu elitu, u tipično partijskom zagovoru istomišljenika koji će se u političkoj javnosti ponašati kao olovni vojnici, a u stvarnom životu nekažnjeno provoditi sve što je odbacio Papa. I one koji zagovaraju Pavelića, i one koji su provodili etničko čišćenje, i one koji vladaju bez održanih izbora, i one koji su se obogatili pljačkom, i one koji žive od širenja straha, beznađa i nemoći u samoproglašenoj ulozi nacionalnih zaštitnika, i one koji su sami sebe proglasili neupitnim sucima u masovnom pročišćenju grijeha, a koji su i sami, sve do jučer, činili sve ono isto, što su činili i mnogi od onih drugih koji su se sada zatekli na javnim stupovima srama.

Otuda i toliko skepse u novootkrivenim radostima: Pape prolaze i odlaze, a ovakva Hrvatska zauvijek ostaje nesalomljiva. U ovakvoj zemlji Papa nije imao pravih sugovornika, premda su se mnogi htjeli prikazati kao njegovi bespogovorni zagovornici, vrlo često i na granici ulizivačkog priležništva, bilo da je riječ o javnoj televiziji, koja je posramila profesiju, bilo da je riječ o karikaturalnoj euforiji Premijerke, koja je pomiješala pokornički odlazak na misu s dogovorenim sastankom o političkim temama, pa je tako ovaj Papa pisac i Papa intelektualac tek u osobi Predsjednika Republike našao dostojanstvenog sugovornika, koji je želio dokazati da su oprost i pravda, obrana korijena i zaštita budućnosti, zahvala žrtvama i obračun s nečasnicima, mogući i na ovom svijetu, i u ovoj zemlji, i u ovoj Europi, kao one vrhunske civilizacijske vrijednosti, od kojih mnoge imaju i svoje izvorne kršćanske korijene, ali u ovom svijetu i vremenu, više ne ovise jedino i presudno o jednoj jedinoj vjeroispovijesti, eshatološkoj nuždi ili transcendentalnom spasenju. U svemu tome, Josipović se očevidno trudio dokazati da su on i Sveti Otac ipak na istom putu, bez obzira na to što kroče vrlo različitim cestama.

Ovakva bi Josipovićeva i Ratzingerova Hrvatska bila osobito korisna i u EU-u, bez obzira na 'prave ili krive' vjeroispovijesti i vječite sukobe o izvornim korijenima Europe. Nekoliko dana prije dolaska Pape, čak je i Malta, u kojoj je katolicizam proglašen službenom državnom vjerom, općenarodnim izjašnjavanjem odlučila ukinuti zabranu rastave braka, pa su tako od svih zemalja svijeta samo Filipini ostali jedini koji se drže kanona o neraskidivosti zemaljske obitelji. U onom svakodnevnom okviru, Vatikan gubi bitku za bitkom, ali to ipak ne znači da treba dignuti ruke od zaštite obitelji, potpomaganja nataliteta (u Estoniji je to bila prva točka obnove), medicinske i etičke odgovornosti, dodataka i olakšica za djecu i sustavnog podupiranja bračnih zajednica. Neke stvari nikada ne mogu biti staromodne, a neke izazove treba prihvatiti bez provincijalnih zazora, pa tako i brigu za obitelj treba ugraditi u svako odgovorno zakonodavstvo, a pristup institucionalnoj Europi shvatiti kao neizbježni zalog budućnosti, bez obzira na strah od gubitka ideoloških i vjerskih monopola.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još