Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Naši mili ekstremisti i zločinci

Zločina nije bilo, ali, hm, zapravo ih je bilo. Selektivno tumačenje ustaških, partizanskih i svih drugih likvidacija, sve do egzekucije Osame bin Ladena, dominira hrvatskom kolektivnom sviješću, smatra naš kolumnist. Hrvatska je, po njemu, točno ondje gdje je bila i Njemačka dva desetljeća poslije rata, pa nam preostaje čekati nekog našeg Willyja Brandta

Znam da će to nekima izgledati kao miješanje krušaka i jabuka, ali ajmo s tim voćem na tezgu pa da vidimo kako zapravo stvari stoje. Ove godine komemoracija na Bleiburgu blisko se mimoilazi, gotovo se dotaknuvši, s likvidacijom ikone svjetskog islamističkog terorizma Osame bin Ladena, koju je hrvatski državni vrh toplo pozdravio, iskazavši time i klimoglavu lojalnost američkom glavešini zapadnog vojnog saveza. U jednim ovdašnjim novinama ta je snishodljivost otišla na koljenima i korak-dva dalje i dovela do zaključka od kojeg te prođu ledeni srsi.

Hladnokrvna egzekucija vođe Al Kaide, veli se, bila je 'moralno opravdana', jer nitko ne može reći da je 'ubijen nevin čovjek'. To je prošlo u tišini, bez i najmanjeg odjeka, kao da su svi u ovoj zemlji prepunoj bogobojazne smjernosti zaboravili što je kršćanska krepost i što ona u ovakvim prilikama nalaže. Kada je sličnu izjavu dala njemačka kancelarka Angela Merkel, oštro ju je ukorila potpredsjednica parlamentarnog kluba njezine vlastite stranke, CDU-a, resko je podsjetivši da te riječi nemaju blage veze s kršćanskim moralom.

U našem slučaju za takav oštar prijekor ima i dobar razlog više, a to nas i dovodi u vezu s Bleiburgom i komemoracijom koja će se održati u nedjelju. I na Bleiburgu, zapravo ne ondje nego drugdje, ali to sada nije važno, pogubljen je, naime, mnogi pripadnik jednog državno-terorističkog režima, za kojeg se ni najmanje ne može reći da je 'ubijen nevin čovjek'. A ipak imaš suštinsku razliku između ova dva slučaja. Ubojstvo islamističkog ekstremista je nešto što se smatra dobrodošlim i moralno posve neupitnim, dok se ubojstvo hrvatskih ekstremista smatra toliko neljudskim da se to već puna dva desetljeća obilježava pod pokroviteljstvom najviših državnih i crkvenih vlasti.

Tuđe ekstremiste demoniziramo, svoje slavimo

Pri tome je demoniziranje zločina Titovih partizana odavno dotaklo gornju granicu, što samo po sebi ne bi bilo toliko sporno kada bi bilo moralno čisto za kime se zapravo žaluje i tuguje. Ali nije čisto. Bilo bi kada bi se na Bleiburgu doista komemoriralo neosuđene žrtve, pa bili to i najcrnji ustaše, no kako se ondje polaže vijence na grobnu ploču na kojoj piše da su oni pripadnici 'Hrvatske vojske', jasno je da se radi o nečem drugom. To drugo je da se visoki predstavnici državno-crkvene vlasti dolaze pokloniti jednom zločinačkom režimu koji je odavno osuđen u čitavom antifašističkom svijetu. I to osuđen opravdano i iz najnovije povijesne perspektive, jer je taj režim pobio daleko više nevinih ljudi nego svi islamistički ekstremisti u svijetu zajedno.

Drugim riječima, tuđe ekstremiste sotonizira se do samorazumljivosti da je i njihova najbrutalnija egzekucija opravdana, a svoje se ekstremiste i masovne ubojice slavi i blagoslovi do samorazumljivosti da su oni najveća nacionalna svetinja ove zemlje. Može li se zamisliti nešto moralno odvratnije i strašnije?! Pa ipak, trebalo je proći punih dvadeset godina da netko javno zatraži da se s tim prestane i da se ukine pokroviteljstvo hrvatske države nad 'fašističkim komemoracijama' na Bleiburgu. Učinio je to ovih dana povjesničar Danijel Ivin, jedan od rijetkih hrvatskih disidenata iz vremena komunizma bez nacionalističkog predznaka, izjavljujući da te komemoracije znače otvoreno 'žalovanje za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine' u Hrvatskoj i u Europi.

Odgovorio mu je predsjednik Sabora Luka Bebić, odbijajući njegov zahtjev riječima da Hrvatska ne može sebi dozvoliti 'jednostrano' tumačenje povijesti, pri čemu je prva strana, biva, antifašističko opredjeljenje hrvatske države, a druga žrtve na Bleiburgu i na Križnom putu. Dakle, Ivinu je odgovoreno već izlizanom mantrom u kojoj nikakvog odgovora nema, jer on nije doveo u pitanje komemoracije, nego ovakve komemoracije, i pod ovakvim pokroviteljstvom. To znači da je njegovo otvoreno pismo otišlo u vjetar i da će se ovako kako se komemoriralo dosad komemorirati i ubuduće, a to opet znači da će se nastaviti etnicizirati ratne zločine ovisno o tome tko ih je napravio.

Držanje svijeće NATO-u

Ako je zločine napravio netko 'naš', on ostaje 'naš', hrvatski, kakav god da je taj zločin bio, a ako ih je napravio neki nehrvat, e onda je to nešto drugo, onda je taj zlotvor zaslužio i da ga se likvidira, smakne, zatuče uz kršenje notornih međunarodnih regula. To smo nedavno i imali priliku vidjeti ne samo u slučaju Osame bin Ladena, nego još više u slučaju jednog od Gadafijevih sinova, ubijenog zajedno s troje male djece, od kojih nijedno nije bilo doraslo do osnovne škole (Bin Ladenu je napravljena barem ta milost da su mu djeca ostala pošteđena). Mogu to Amerikanci i njihovi najbliži saveznici i sto puta tretirati kao samorazumljive 'kolateralne žrtve', jer su ih sami i izazvali. Ali smije li Hrvatska, kao mala članica NATO-a koju nitko ništa ne pita, smatrati to prihvatljivom cijenom pripadanja toj djecoubilačkoj zapadnoj vojnoj alijansi?

No može li se ona, s druge strane, i žaliti što je prisiljena držati svijeću u ovim bezumnim likvidacijama ako i sama u tretiranju ekstremizma i terorizma ima dvostruka mjerila? U američkom slučaju tu su stvari jasne kao dan i do najpodrobnijih detalja predvidive. Kao što SAD gleda kroz prste krajnje nedemokratskim arapskim režimima ako su mu saveznici (Saudijska Arabija, Bahrein..), a ako nisu (Libija, Iran..), smjesta razrađuje planove kako da ih vojno pokori, tako je i s terorističkim prijetnjama koje odande dolaze. Irak je proglašen prvorazrednom prijetnjom jer nije, barem u tom trenutku, spadao u američke saveznike. Drugima je oprošteno iako je prijetnja odande bila puno veća i puno pogibeljnija. Tako je, uostalom, i s Pakistanom, gdje je Bin Laden ubijen.

Toj se zemlji kao američkom savezniku upućuju samo rutinske, blage kritike što je jatakovao prvog čovjeka Al Kaide, iako je notorno da cijeli talibanski pokret u susjednom Afganistanu teško da bi opstao bez strateške podrške iz Pakistana. Ali glupo je za sve okrivljivati Amerikance, koji su nam, eto, uvalili i svoje neprijatelje. Imamo mi dovoljno i vlastitih da bi nam bilo nešto jako neugodno primiti i njihove, i to je ono što praktički u direktnom prijenosu upravo gledamo. Trenutno je sve što 'hrvatski misli', od premijerke Kosor do zadnje hrvatujuće šuše, mobilizirano na tome da pobije hašku presudu Gotovini i Markaču, po kojoj se polovicom devedesetih dogodilo masovno etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.

Ali istodobno se, pazi ovo, od te dvojice hrvatskih generala, pa čak i od Norca i Glavaša, koji su osobno ubijali Srbe ili su to naređivali, pravi veće nacionalne heroje nego prije zato što su osuđeni za te zločine. Zato oslobođenom Ivanu Čermaku nitko ne vješa nikakvo ordenje za junačka djela, on toga očito nije vrijedan. I kako to onda drukčije shvatiti nego kao priznanje da je progona i ciljanih ubojstava srpskih civila zbilja bilo, mada će na direktno pitanje svi skočiti na stražnje noge i to zanijekati. Dakle, zločina nije bilo, ali, hm, zapravo ih je bilo. S ovom vrstom svijesti Hrvatska sebe smješta, po mome dojmu, točno ondje gdje je bila i Njemačka dva desetljeća poslije rata.

Jer ni tamo se dvadesetak godina nije priznavala cijela istina o Drugom svjetskom ratu i o nacizmu, sve dok se nije pojavio Willy Brandt i to presjekao jednim potezom. Sada još jedino ostaje sitnica da se takav pojavi i u Hrvatskoj.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još