PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

U domaćem zrcalu i inozemnim ogledalima

20.01.2011 u 08:30

Bionic
Reading

U Hrvatskoj je stvoren moralni i emocionalni kaos u kojem svi hodaju na prstima, a svaka vijest postaje presudna i važna samo ukoliko je gora od svih prethodnih. Uspon i pad obitelji Sanader već je izazvao i uspon i pad i nekih proždrljivih medija i ishitrenih istraga, a i iz svijeta dolaze sve pogubnije novosti

Hrvatska je već desetljećima navikla na loše vijesti iz inozemstva. Često iz Europske komisije, obilno iz Haaga, ponekad iz agencija za procjenu kreditne valjanosti, nerijetko iz vodećih svjetskih medija, a gotovo redovito iz međunarodnih udruga za zaštitu ljudskih prava. Pa tako i ovog tjedna, kada se u 'slučaju Šeks' oglasio Amnesty International, a bosanski mediji najavili da će haški tužitelji zatražiti drakonske kazne za šestoricu optuženih Hrvata. Prvo tek treba dokazati, a drugo službeno potvrditi, ali niti prvo, a niti drugo ne čini osobito iznenađenje u hrvatskim pripetavanjima oko pravde i krivde u obrani vlastite prošlosti (sada se proziva i admirala Domazeta Lošu) pa su prava iznenađenja i uzbuđenja u tom stalnom preispitivanju hrvatskog međunarodnog ugleda izazvale tek dvije neočekivane bombe. Ona prava, koja je poslana na adresu hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, i ona medijska iz njemačkog tjednika Fokus, koji je na osnovi neke stare istražne izjave jednog bivšeg udbaša i nenadmašnog javnog spletkara objavio senzacionalnu tvrdnju da se u Hrvatskoj još nekažnjeno krije – ubojica švedskog premijera Olofa Palmea

I prvo i drugo, u što treba ubrojiti najavljene demonstracije u Njemačkoj, izravno ili neizravno, usmjereno je protiv predsjednika Josipovića, kojeg ekstremna desnica očekivano proziva zbog politike prema Srbiji, a filoustaški borci za bolju prošlost žele pribiti na križ kao svojevrsnog 'udbaškog' nasljednika i zaštitnika. On je očevidno postao previše omiljen, a mnogi se već sada boje da bi mogao postati presudni uteg na vagi očekivanih predizbornih nadmetanja, dok hrvatski mediji još jednom sladostrasno preuzimaju tuđe podvale, kao što je u svom zapaženom televizijskom istupu naglasio dr. Ivo Lucić. Švedska je još prije tri godine praktički odbacila teoriju da su švedskog premijera ubili udbaški plaćenici, iako još nije pronašla ubojicu (u međuvremenu se kao moguće krivce prozivala CIA, Kurdi, Čileanci, švedska desnica i pojedinačni luđaci). A berlinska bomba ipak ostaje bomba, ali niti ta prava bomba ipak ne dokazuje da se u dijaspori (kao nekada) rađa neki novi pokret otpora, a Hrvati predvode u europskom terorizmu. Čak niti najbolje optužbe još uvijek ne čine presudu, a svaka se presuda može opovrgnuti provjerenim dodatnim dokazima. Pa čak i u Haagu, koji je već snizio i neke nedvojbeno zaslužene kazne, u znaku vrlo dvojbenih opravdanja, dok bi sve te priče o hrvatsko-njemačkim sukobima oko provjere udbaških zločina konačno trebalo pročistiti neovisno hrvatsko pravosuđe.

Hod u grču na preopterećenim prstima

U Hrvatskoj je stvoren moralni i emocionalni kaos u kojem svi hodaju na prstima, a svaka vijest postaje presudna i važna samo ukoliko je gora od svih onih prethodnih. Uspon i pad obitelji Sanader već je izazvao i uspon i pad i nekih proždrljivih medija i ishitrenih istraga, koje istovremeno treba pohvaliti zbog toga što su konačno ukinuli lovostaj na nedodirljive političke veličine, ali i pokuditi što su tako neodgovorno preskočili mnoge obzire u gaženju privatnosti i ljudskog dostojanstva, a zaštićene istražne podatke, koje bi trebalo čuvati kao kap vode na dlanu, pretvorili u petparačku politikantsku robu, za svekoliku javnu porugu u općem pranju kolektivnih i osobnih savjesti. Netko bi već morao zaustaviti to curenje istražnih spoznaja, a neki bi već trebali shvatiti da svojom pretjeranom i grotesknom galamom i sami privlače dodatnu pažnju, koja bi im se već sutra mogla obiti o glavu. Previše političke galame, a premalo pravosudnog obzira, moglo bi izazvati još jednu europsku odgodu u potvrdi neovisnosti pravosuđa, baš kao što će i pojava stranaka koje javno prizivaju ustaštvo, a prijete životima novinara nedvojbeno obnoviti sve istine i sve laži o 'hrvatskom istočnom grijehu', bez obzira što se u cijeloj Europi bilježi još ubojitiji rast ekstremne i nasilne desnice.

Hrvatska hoda u grču na preopterećenim prstima, a uskoro bi mogla početi bolno skakutati na predizbornoj žeravici, u kojoj će se obnoviti svi stari mitovi i predrasude, a dvostruko podcrtati svi dosadašnji skandali, dok će se i one koji su ipak stekli neki opći ugled pokušati povući u blato, kako bi se dokazalo da su svi isti, a svaki pojedinačno nosi vlastiti teret neokaljanih grijeha. U tom vrtlogu neiscrpnih strasti ponovno će se probuditi i svi arkadijski Hrvati, koji sve strane savjete, preporuke i pozive proglašavaju pljačkaškim pohodima u potiranju 'izvorne hrvatske čistoće', u novom savezu između ekstremne desnice, koja modernu Europu proglašava kolijevkom svekolikog nadnacionalnog zla i ekstremne ljevice, koja u globalnom tržištu, profitu i slobodnom političkom nadmetanju traži uzroke svih postojećih nepravdi. I jedni i drugi, premda s vrlo različitih polazišta, već se sada ujedinjuju u borbi protiv 'novog kolonijalnog porobljavanja' i 'preskakanja bolje prošlosti'. Jedni ne žele kapitaliste, a drugi ne priznaju da su već krvavo ponizili i osramotili Hrvatsku.

Matoš o ujedinjenoj Europi

Veliki imperijalizmi, malim narodima kobni, nalaze uspjeha samo u barbarstvu evropskih kolonija, dok se ne može predviđati vrijeme, kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je na pr. sjevero-američka, Evropa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez, koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje, i pobjeda demokracije u Evropi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu, evropska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju.

Mate Ujević, Zbornik Misli A. G. Matoša, Zagreb 1955. godine, Leksikografski Zavod FNRJ, citat iz članka A. G. Matoša objavljenog u časopisu Hrvatska misao 1907, str. 115.

U tim predizbornim podvalama, 'Europa više voli Hrvatsku negoli Hrvatska voli Europu', kao što je to otvoreno ustvrdio jedan veliki sveučilišni znalac na raspravi o neugodnoj vremenskoj stisci u kojoj će se – gotovo istovremeno s parlamentarnim izborima i referendumom koji su iznudili sindikati – naći i referendum o potvrdi Pristupnog ugovora za članstvo u Europskoj uniji. Čak i u onim razvijenim društvima (Francuska, Nizozemska, Norveška, Irska) europski su referendumi propadali zbog domaćih uzroka, a ne zbog ovakve ili onakve Europe, pa će se i referendum o ulasku u Europu zacijelo pretvoriti u referendum o ovoj Vladi u općoj krizi institucija, politike i morala.

Ta osporena Vlada mora dovršiti pregovore, ali se čini da će predsjednik Republike morati preuzeti najveći dio odgovornosti u konačnom zagovoru Europe, kao neizbježnom zalogu hrvatske budućnosti.

Uostalom, još je i A. G. Matoš daleke 1907. godine sanjao o Europi koja će iz 'ekonomske prijeći u političku zajednicu', a u svojevrsnom 'helvecijskom savezu' biti sposobna da u punom demokratskom okružju spasi 'sve ugnjetene i ponižene male narode'. I mali narodi mogu imati velike proroke, ali i oni ostaju mali kada njihovu pravu veličinu ne znaju prepoznati niti njihovi vlastiti sunarodnjaci. Pa tako niti Matoševu, kojemu nitko ne može odreći skrb za opću hrvatsku dobrobit, iako bi, u ovom teroru predrasuda, beznađa, nervoze i ogorčenja, čak i pravaša A. G. Matoša neki novovjeki 'pravaši' koji još uvijek žale za Pavelićem mogli proglasiti hrvatskim neprijateljem i izdajicom. Hrvatska se tek mora pogledati u vlastitom zrcalu, kako bi prestala patiti zbog poslovično lošeg odraza u inozemnim ogledalima.