Komentari arhiva KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Vukovarska kvadratura kruga

Dolazak Borisa Tadića u Hrvatsku jest dobar, no to je samo uspjeh, možda čak i trijumf, diplomacije dviju zemalja. Ali ne i njihove pravdoljubivosti i etike. Jer Tadića u Vukovaru ili Srebrenici dočekuju jednako stegnuta srca kao i Josipovića u Varivodama, a razlog je taj što su počinitelji tamošnjih zločina i dalje na slobodi

Tko normalan ne bi želio da srbijanski predsjednik Tadić dođe u Vukovar i ondje ovako ili onako, iako naravno ne bilo kako, oda počast žrtvama iz tog grada i Ovčare? On je predsjednik najdemokratskije vlasti od pada Miloševića, štoviše, ona je i svrgnula njegov režim, i nitko danas s onu stranu Dunava nije pozvaniji za to. A ako odavde iz Hrvatske i možeš uputiti prigovor što ta vlast tolerira rehabilitaciju četništva i Draže Mihailovića, ajde da pogledamo je li antifašistička metla pomela kako treba i koliko treba isti takav ološ i ovdje kod nas.

Uostalom, nema više ni onako glasne hrvatske desničarske falange koja bi ovakve pomiriteljske izlete smjesta stavljala pred zid pseudopatriotske eliminacije, pa i to govori da su se vremena promijenila. I da su okolnosti dovoljno sazrele. No, istodobno, na sve ovo možeš gledati i iz malo drukčijeg ugla. Baš zato što su se prorijedili ti napasni bukači, uhljebljeni na dužnosti dežurnih domoljuba i rodoljuba, možeš slobodnije i bez opterećenja progovoriti o ovoj temi. Pa, ajmo ovako.

Ima li pravog, punog smisla da Tadić dolazi u Vukovar i na Ovčaru, a da prethodno nije uhapšen ne toliko Ratko Mladić, jer taj zlokobni mamlaz srećom nije ondje ordinirao kao u Škabrnji, koliko Goran Hadžić. Taj je, koliko se zna, a zna se dovoljno, imao jednu od ključnih uloga u strijeljanju na Ovčari. Ovdje ništa ne znači što je već neko vrijeme jasno da su Sjedinjene Države i Europska unija spremne sada više progledati kroz prste Srbiji Mladića i Hadžića samo zato što ona odnedavno pokazuje više kooperativnosti i dobre volje oko Kosova. To Hrvatsku ne mora zanimati.

Njeni najviši državni predstavnici, a predsjednik Josipović je taj, trebaju imati na umu da predsjednik Srbije ima neke drukčije, posebne i sentimentima nabijene obaveze prema ovoj zemlji. Svakako bi bilo glupo, zar ne, da se njegov dolazak u Vukovar hvali i opravdava time što su on i Beograd sada fleksibilniji oko Kosova. Samo, može li, smije li Josipović zauzeti tako oštar gard prema kolegi iz Beograda? Bojim se da niti može niti smije. Da bi bilo tako, Josipović bi i sam trebao ispunjavati te više i strože kriterije koji se postavljaju pred Tadića, a to, žalibože, nije slučaj.

Davor Puklavec/PIXSELL
Tomislav Merčep
U Vukovaru su ginuli i Srbi


Kako, zašto, graknut će sigurno u čudu mnogi, a stvar je bolno jednostavna. U Vukovaru nisu ginuli samo Hrvati od srpske ruke, nego i Srbi od hrvatske. I to ginuli su – volio bih da narednih sekundu-dvije nitko ne sjedi na ušima – prije nego što je rat počeo. I prije nego što je na Vukovar pala i jedna jedina granata! U ljeto 1991. godine netragom je nestalo, prema podacima nekadašnjeg šefa HHO-a Žarka Puhovskog, dvadesetak ljudi, uglavnom Srba, a svi ubijeni pripisuju se eskadronu smrti Tomislava Merčepa.

Da tu ne bi bilo nekakvog vamte-tamte izvlačenja kako taj eskadron treba tretirati kao grupu nekontroliranih, divljih pasa rata, kao što su u neka druga vremena postojali tzv. divlji ustaše, ovdje uredno podnosim poznati podatak. Merčep je bio vukovarski sekretar za narodnu obranu, kao što je, uostalom, u Osijeku istu dužnost obavljao i Branimir Glavaš, što će reći da njih dvojica nisu bili nikakvi s lanca otrgnuti ubojice. Nego, molim lijepo, državni službenici s redovnom mjesečnom plaćom, valjda i regresom i tako time.

Eto, to je ono što u hrvatsko kolektivno pamćenje nikako da uđe ili, ako uđe, smjesta bude izbačeno kao neželjeni kufer, što se može razumjeti s obzirom na težinu hrvatskih žrtava u Vukovaru i na Ovčari. Ali se ničim, pa ni tim žrtvama, ne može i ne smije opravdati. To je, napokon, i ono što o vukovarskoj golgoti nije u stanju prevaliti preko usta ni Josipović, iako inače, kako netko reče, 'tješi mrtve' gdje god naiđe na kakav grobni humak. I to je kvadratura kruga koja ostaje za njega nerješiv problem, ista ona kvadratura kruga koju ima i Tadić u vezi s Hadžićem. Zato njegov skori dolazak u Hrvatsku jest dobar, no to je samo uspjeh, možda čak i trijumf, diplomacije dviju zemalja. Ali ne i njihove pravdoljubivosti i etike. Tu su one u trajnom civilizacijskom minusu.

Hrvoje Jelavić
Josipović u Varivodama
Tko će kazniti ubojice?


To je, uostalom, ono s čime se suočava Tadić pri dolasku na komemoracije u Srebrenici. Ako mu neke od majki ubijenih pristojno i zahvale na dolasku, između njega i njih nikada se ne može uspostaviti emocionalni luk potpunog razumijevanja i suosjećanja dokle god je srebrenički masovni ubojica Mladić na slobodi. Zato ga se tamo dočekuje stegnutog srca, i nikada neće, niti može biti drukčije. Ali isto vrijedi i za Ivu Josipovića, neka nitko ne misli da tu postoji ikakva bitna razlika. Svake je hvale vrijedno što se hrvatski predsjednik otišao pokloniti žrtvama u Varivodama, ili što duboko žali i obilazi obitelj mučki ubijenog Milana Levara.

Ali malo je, premalo to, gospodine predsjedniče, dokle god ubojstva Varivođana i Levara ostaju nekažnjena, i dokle god vi, poštovani, pokušavate širiti oko sebe dojam da to nije u vašoj nadležnosti. Ha, kako nije?! Pa, ako u hvalevrijednim misijama po Bosni i Hercegovini pledirate da se počinitelji tamošnjih ratnih zločina sa svih strana pravedno kazne, kako, za boga miloga, to ne biste smjeli u vlastitoj državi?! S tim da ovdje ipak nije dovoljno samo apelirati, nego i poticati i animirati državne institucije kojima je posao da ratni zločini ne prođu nekažnjeno. Uostalom, ako ćemo već o nadležnostima, stvar je krajnje rastezljiva.

Nije, predsjedniče, na vama da kritizirate ni Ustavni sud, pa ste to prije nekoliko dana napravili, nije na vama ni da procjenjujete uređivačku politiku novina, pa ste koji dan prije i to napravili. Prema tome, ne bih preporučio poigravanje s pričom o nadležnostima i ovlastima. Da ne ispadne da u ona nesretna vremena nije bio na objema stranama nikakav problem dobiti ovlasti za ubijanje i protjerivanje u Vukovaru i drugdje. A da sada, kada se dijele ovlasti da se pošteno okaju ti suludi grijesi, nema nigdje nikoga da ih prihvati.

Sve ovo, ponavljam po treći put, ne govorim zato da bih se suprotstavio Tadićevom dolasku u Vukovar. Sasvim suprotno. Samo podsjećam da obje strane ulaze u ovu delikatnu epizodu pomirenja svaka sa svojim moralnim štakama. I da nitko od odgovornih nije razriješen obaveze da ta invalidska pomagala odbaci.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još