Mlađa žena u vezi sa starijim muškarcem klišej je na koji smo odavno navikli. No, posljednjih godina postali su jednako tako sasvim uobičajeni parovi u kojima je žena starija a muškarac dosta mlađi. I ova je vrsta odnosa u porastu.
Mnoge muškarce više privlače starije žene jer imaju više seksualnog iskustva, manje su inhibirane i znaju što žele, pa su im zanimljivije i uzbudljivije kao partnerice. Starijim su ženama pak mlađi muškarci zanimljiviji jer su fleksibilniji, intrigantniji, ili su naprosto znatiželjne.
Nadalje, razlog može biti i čisto biološki. Naime, muškarci imaju najveće seksualne potrebe u adolescenciji, dok se s godinama njihov libido smanjuje. Žene su, pak, najzainteresiranije za seks između 27. i 45. godine života. Dakle, prirodno je da žene sa zdravim seksualnim apetitom traže mlađeg partnera da ih zadovolji.
Također, danas su starije žene profesionalno ostvarene, potpuno emancipirane i vrlo aktivne, znaju što žele, a to često nije stabilna veza i brak već neobavezan odnos. Odsustvo osjećaja obaveze otvara put za veću seksualnu privlačnost i strastveniji odnos.
No, kad je riječ o odnosima u kojima je velika razlika u godinama među partnerima, mnogi psiholozi upozoravaju i na fenomen koji ima veze s ozbiljnim problemom: nedostatkom privrženosti. Teorija privrženosti temelji se na ideji da bebe razvijaju veze ovisnosti nužne za njihovo preživljavanje jer im pružaju osjećaj sigurnosti potreban za otvoreno istraživanje života. No, ponekad tih veza nema. Naprosto se ne razviju ili se nedovoljno razviju.
Razlozi mogu biti razni. Roditelj je možda ambivalentan prema svojem djetetu, ne odgovara dosljedno na djetetove potrebe, ili ga čak u nekim slučajevima i izbjegava, uopće ne reagira na njegove poticaje, ili reagira agresijom. U ovom posljednjem slučaju dijete ne razvija nikakvu privrženost s roditeljem a u svim navedenim slučajevima odnos roditelja prema djetetu utjecat će na stupanj privrženosti koji će pak utjecati na odnose koje ta djeca stvaraju u odrasloj dobi, na njihov izbor partnera, pa i na odgoj vlastite djece.
To je temelj iz kojega se konfiguriraju svi naši kasniji odnosi. Na primjer, kada je kćerin odnos s ocem problematičan ili je taj otac posve odsutan, ona može potražiti partnera koji na ovaj ili onaj način predstavlja tog odsutnog, prezrenog ili idealiziranog oca iz njezina djetinjstva. Ona zapravo podsvjesno tako nastoji riješiti svoje neriješene probleme s ocem. Isto vrijedi i za muškarce i njihove odnose s majkom.
U oba slučaja, posljedica je općenita nepovjerljivost u partnerskim odnosima i istodobna sklonost idealizaciji. Ove ljude privlače zaštitnički nastrojeni, snažni partneri. Isto tako, potrebno im je neprekidno odobravanje partnera, kao i to da im se pretjerano ugađa i prilagođava. Često su jako ljubomorni i izrazito zahtjevni. U takvim odnosima, mlađi partner ili partnerica razvijaju snažnu ovisnost i tjeskobnu privrženost prema starijemu. Ugodan im je takav asimetričan odnos, u kojemu su više primatelji nego pružatelji.
Problem je u tome što, umjesto da svoju podsvjesnu maštariju o razrješenju nerazriješenog odnosa s majkom ili ocem napokon ostvare, oni samo perpetuiraju status quo. Ne rješavaju svoj osnovni problem već ga dodatno kompliciraju.
Dakle, ako su psiholozi u pravu i ako je točno da je osnovni problem nedostatak čvrstih i stabilnih veza temeljenih na privrženosti u ranom djetinjstvu, činjenica da u našem sve slobodnijem svijetu raste broj takvih veza može nas donekle i zabrinuti i natjerati da se zapitamo kakve odnose stvaramo sa svojom djecom, dajemo li im dovoljno pažnje i sigurnosti da izrastu u emocionalno stabilne odrasle ljude koji nemaju nerazriješenih problema s duhovima prošlosti.
