Taj Britanac koji je na potpuno inovativan način reformirao i reklamirao svoju tvornicu obuće nije osvojio samo veliku medijsku pozornost, nego je njegov život postao i sad već kultni temelj za ekranizaciju, a na koncu i za hit-mjuzikl koji već godinama ne prestaje igrati diljem svijeta. 'Kinky Boots' nezaobilazni je show za svakoga tko posjeti Broadway ili West End. Priča je, naravno, romantizirana i prilagođena pozornici, ali se dotiče borbe sa stereotipima, hrabrosti i odvažnosti. Sve ono s čime se mnogi i danas mogu poistovjetiti. Naravno, uz zarazne songove koje je za ovaj mjuzikl napisala ni manje ni više nego Cyndi Lauper ('True Colors', 'I Drove All Night'…). Mjuzikl je 2013. toliko jako odjeknuo da su se tek nakon njega mnogi počeli pitati čija priča stoji iza svega, i može li biti istinita.

A priča mjuzikla naoko je jednostavna. Mladi Charlie nasljeđuje očevu tvornicu cipela u Northamptonu koja je desetljećima uspješno prodavala svoj kvalitetan brend. Unatoč tome što ga njegova zaručnica nagovara da ostavi priču s cipelama iza sebe i odseli se s njom u London te se posveti marketingu, on odlučuje barem pokušati spasiti biznis koji nikad nije htio. Sve to ponajviše zbog samih radnika koje je dugo poznavao i kojima su prejaka konkurencija i veliki pad prodaje prijetili da ostanu na cesti.

Spas za biznis doslovno mu sam padne u ruke. Naime, lokalni drag queen klub ima veliki problem – transvestiti kupuju ženske cipele čija peta jednostavno ne može izdržati njihovu težinu. Transvestit Simon, pod umjetničkim imenom Lola, spletom okolnosti upoznaje se s Charlijem i tu se javlja ideja – Charlijev iskusni tim u tvornici pokušat će izraditi čizme s visokom petom, ali one koje mogu izdržati nešto veću težinu.

Unatoč otporima u tvornici, koji su neizbježni jer je homofobni element u malom britanskom mjestu donekle logičan odgovor na transvestita koji svojom pojavom djelomično preuzme tvornicu i počne 'pametovati' o modi i tome kako čizme trebaju izgledati, niša ipak postaje pravi hit. Nakon brojnih peripetija, koje je bolje ne spominjati kako ne bi uništile užitak gledanja onima koji se tek odvaže na 'Kinky Boots', naravno da mjuzikl završava kako završavaju i mnoge slične priče – pobjedom hrabrosti i slavljenjem različitosti, sretnom ljubavnom pričom i predstavljanjem 'muških' visokih peta u visokom društvu svjetske modne prijestolnice, u Milanu.

Ako se oduzmu romantizirani aspekti priče i spektakularni glazbeni brojevi, i dalje tu ostaje više nego zanimljiva 'poduzetnička' drama – veliki uspjeh koji je hrabri i odvažni pojedinac postigao uočavajući nišu koja baš i nije bila popularna u još uvijek homofobnoj okolini. I ta priča je bila dovoljno inspirativna da se valja vratiti nekoliko godina unatrag, u 2005. kada je premijerno prikazan film 'Kinky Boots'. Nije bila riječ o mjuziklu, već o drami s natruhama komedije, koja čak i nije pretjerano dobro prošla u kinima, a ni kod kritičara. Ali je ipak i dalje kao zaštitni znak ustanovila visoku crvenu čizmu sa stiletto petom na muškarcu – sasvim dovoljno da zaintrigira javnost i pokaže kako je riječ o nečemu drugačijem.

Tu se treba vratiti još malo unatrag, u 1999. kada je BBC2 izbacio jednu epizodu svoje dokumentarne serije 'Trouble at the Top', a koja je govorila o stanovitom Steveu Patemanu. Steve se svim silama trudio zadržati naslijeđenu tvornicu cipela, a uspio je to upravo zahvaljujući hrabrom poduzetničkom pothvatu koji na kraju u romantiziranom izdanju predstavljaju i film i kazališni mjuzikl. Praktički je dokumentarac BBC-a lansirao ovu lokalnu priču u globalne sfere.

I koja je onda 'prava' priča iza ovog uspjeha?

'W. J. Brookes' je zaista tvornica obuće iz Northamptona, koja je tako stara da je proizvodila i čizme za britanske vojnike u Drugom svjetskom ratu. Nimalo nepoznat brend znao je proizvesti cipele koje su nosili i Beatlesi, David Essex ili Elton John. Ali brža serijska proizvodnja kod konkurencije i novi modni trendovi otjerali su 1990. ovu respektabilnu tvornicu na rub provalije. Steve Pateman, koji je za svog oca u tvornici radio još od 1979. doslovno je dobio telefonski poziv iz lokalnog fetiš shopa u ime lokalne zajednice transvestita da izradi visoke pete s čeličnim uporištem kako bi mogle izdržati težinu muškaraca. Odvažni Steve naručio je nove strojeve, odstupio od cipela kakve su proizvodili desetljećima i počeo proizvoditi liniju za transvestite. Nastali su tada brendovi 'Devine', 'Provider' i 'Lady Provider' i spasili su tvornicu.

Steve, oženjen obiteljski čovjek, pokazao je zaista hrabrost i u borbi s predrasudama. On nije bio dio drag queen zajednice, ali je svoje čizme reklamirao prilično odvažno – za reklamu se redovno sam slikao u njima, najčešće u visokim crvenim čizmama kakve su postale zaštitni znak filma i mjuzikla.

Ipak, trendovi i biznis postali su neumoljivi pa je ta idila trajala samo desetljeće. Nišu su prepoznali i puno jači 'igrači' u tržištu mode pa je opet postalo nemoguće natjecati se s konkurencijom. S druge strane, biznis Stevea Patemana pokušao je, bez većeg uspjeha, proizvoditi i prodavati ponešto 'opreme' za sex-shopove. Sve je to rezultiralo ključem u bravu 2000. godine, a Steve se povukao i uživao u obiteljskom životu, ali i kao aktivni član lokalne vatrogasne zajednice.

Naravno, film a pogotovo kazališni mjuzikl opet su ga vratili pod svjetla reflektora. Iako s brodvejskim producentima nije uspio postići dogovor oko toga da se i on priključi promociji, bio je vrlo angažiran za vrijeme britanske turneje. I sam je rekao da film i mjuzikl imaju otprilike 50 posto istine jer je on u svojoj tvornici imao puno čvršću ruku i viziju od onoga kako je njegov lik prikazan u priči, ali je zadovoljan globalnim uspjehom te priče koju je njegova poduzetnička iskra potaknula.

S druge strane, nije mogao ostati miran pa je svoju priču na koncu i sam ispričao u knjizi 'The Boss in Boots'. A knjiga počinje, a kako drukčije, nego prepričavanjem jednog telefonskog poziva iz lokalnog fetiš shopa, koji je promijenio svijet obuće…