Premijer Andrej Plenković naumio je od mađarskog MOL-a kupiti pola Ine i tako najveću domaću naftnu tvrtku vratiti u hrvatske ruke. Najveći problem mu je skupiti milijardu do dvije eura, koliko bi moglo koštati pola Ine. Naravno, premijer bi se mogao zadužiti za taj novac, no on se dosjetio nečeg drugog – prodati četvrtinu HEP-a na burzi i tim novcem kupiti Inu
Koliko to uopće ima smisla i kako to izvesti? HEP je sada u vlasništvu države i ona bi trebala raspisati takozvanu javnu ponudu dionica. To znači da bi svim zainteresiranima – građanima, investicijskim i mirovinskim fondovima, stranim ulagačima - ponudila kupnju novih dionica.
Cijeli taj posao nije baš jednostavan. HEP najprije mora angažirati konzultante koji bi pripremili ponudu dionica i napravili nekoliko planova prodaje. Vlada bi tada trebala odabrati idealan model i donijeti konačnu odluku. Predviđanja govore da se sve to ne bi trebalo dogoditi prije rujna ove godine.
Svi koji bi kupili nove dionice HEP-a pomogli bi financirati preuzimanje Ine, ali bi i postali suvlasnici HEP-a te bi u idealnim uvjetima zauzvrat trebali dobivati dividendu.
Samo na taj način država bi mogla skupiti dosta novca da kupi Inu, a da se ne poveća javni dug od oko 290 milijardi kuna.
Plenković je potvrdio da raspolaže internim procjenama vrijednosti Ine, ali ne želi reći 'ništa više od onoga što odgovorna Vlada i odgovorna politika u ovom trenutku trebaju reći'. Potvrdio je, međutim, da Vlada razmišlja o modelu financiranja otkupa inicijalnom ponudom dionica HEP-a, i to 'vrlo precizno limitiranog broja dionica'.
HEP postaje narodna dionica?
Javne ponude dionica u živom su sjećanju mnogih građana koji su sudjelovali u ponudama dionica Ine i HT-a prije desetak godina. Ina i HT bile su 'narodne dionice' i građani su hrlili kupiti ih, dobar dio njih čak i na kredit, sve ne bi li se uhvatila brza zarada na Zagrebačkoj burzi.
Isplati li se državi kupovati Inu? Ekonomisti vrlo jasno poručuju da je taj potez promašen – prihodi Ine oštro padaju, naftna industrija u svijetu je u velikim problemima, a jedino otvoreno je pitanje koliko su 'strateške' rafinerije u Sisku i Rijeci. Pitanje je dakle treba li prodavati udio u visoko profitabilnoj tvrtki kako bi se preuzela kompanija u problemima.
'Možemo kupiti Inu, međutim tada dolazi najvažnije pitanje. Što s njom? Što želimo? Na primjer, trebaju li nam dvije rafinerije, i u Rijeci i u Sisku? Hrvatsko tržište godišnje troši oko 2,5 milijuna tona derivata. To je manje nego što proizvede jedna rafinerija. Ina sada proizvodi 500.000 tona nafte, što je pet puta manje nego prije rata. Za tolike količine dvije rafinerije nisu potrebne, ali nitko to neće reći. Odluku o Ini treba donijeti struka. Tu ne mislim samo na naftaše, već i na ekonomiste, financijaše i geopolitičare. Bez vizije daljnjeg razvoja Ine u narednih 15, 20 godina smiješno je govoriti o bilo čemu', rekao je ranije za tportal naftni stručnjak Miro Skalicki.
HEP-a se sjetio Milanović
Treba podsjetiti da je udio od 25 posto plus dionica Ine prodan MOL-u 2003. godine. Pet godina kasnije MOL je objavio ponudu za preuzimanje preostalih dionica Ine te je skupio 47 posto kapitala, a 2009. potpisan je novi dionički ugovor kojim mu se daju dodatna prava.
Taj je ugovor predmet arbitraža i postupka protiv bivšeg premijera Ive Sanadera. Iako je on uhićen 2010. godine, do danas nije donesena važeća pravomoćna presuda u tom slučaju.
Plenković se nije prvi dosjetio privatizacije HEP-a. Pred kraj mandata Zorana Milanovića u javnost je puštena informacija da se priprema dokapitalizacija HEP-a javnom ponudom dionica, a o konkretnim iznosima, kao ni sada, nije bilo riječi. Osim HEP-a, Plenković bi ozbiljniji novac mogao zaraditi prodajom udjela u Hrvatskoj pošti, Lutriji, ali i Narodnim novinama.
