Pitati promiče li Međunarodni monetarni fond ekonomski neoliberalizam isto je kao pitati je li papa katolik – odgovor je tako očit da se čini glupim uopće postaviti takvo pitanje. MMF je desetljećima bio jedan od glavnih promotora neoliberalizma, ideologije koja promiče slobodno tržište, slobodnu trgovinu i što manje uplitanje države u ekonomske tokove. Zato je toliko šokantan novi izvještaj pod imenom Neoliberalizam: precijenjen? koji propituje efikasnost programa koji je bio baza ekonomske politike u većem dijelu zapadnog svijeta još od kraja Hladnog rata – konstatira Ben Geier, komentator Fortunea.

Riječ je o izvještaju kojeg su priredili čelni ljudi MMF-ova Odjela za istraživanje Johnatan Ostry, Prakash Loungani i Davide Furceri, a u kojem se kao temeljni zaključak nameće teza da neoliberalizam zapravo ne potiče rast, već uglavnom dovodi do porasta nejednakosti u društvu.

Snažan i raširen globalni trend prema neoliberalizmu postoji od 1980-ih. Milton Friedman je 1982. slavio Čile kao 'ekonomsko čudo'. Gotovo desetljeće ranije Čile se okrenuo prema politici koja se otada raširila cijelim svijetom. Neoliberalna agenda - etiketa kojom su se više koristili kritičari nego arhitekti te politike – počiva na dva glavna načela. Jedan je pojačana kompetitivnost koja se postiže deregulacijom i otvaranjem domaćih tržišta, uključujući financijska tržišta, strancima. Drugo načelo je manja uloga države do čega se dolazi privatizacijom i ograničavanjem mogućnosti vlada da ulaze u fiskalne deficite i gomilanje dugova, podsjećaju autori izvještaja.

Negativni učinci mjera štednje

Nabrajaju pozitivne efekte. Ekspanzija globalne trgovine spasila je milijune ljudi od siromaštva. Izravna strana ulaganja uvijek su bila put za transfer tehnologije i znanja ekonomijama u razvoju. Privatizacija državnih poduzeća u mnogim je slučajevima dovela do puno efikasnijeg pružanja usluga te je olakšala fiskalni teret vladama. Međutim, naglašavaju autori izvještaja, postoje aspekti neoliberalne agende koji nisu ispunili očekivanja. Promatranjem politike skidanja ograničenja s prekograničnog kretanja kapitala te politike fiskalne konsolidacije koja se kolokvijalno naziva mjerama štednje dolazi se do tri uznemirujuća zaključka. Kao prvo, navodi se, ne može se konstatirati kako postoji povećan rast u široko gledanoj grupi zemalja. Kao drugo, velika je cijena u smislu povećane nejednakosti u društvu. Kao treće, pojačana nejednakosti pogađa visinu i održivost rasta koji predstavlja glavni cilj neoliberalne agende.

Uspoređujući dva zla – život s visokim dugom u kojem se dozvoljava da se dug smanji organski kroz rast ili inzistiranje na proračunskim suficitima kojim će se reducirati dug, vlade s dovoljno fiskalnog prostora bolje će proći živeći s dugom.

Uskraćivanjem brojnih prava radi sporijeg pražnjenja proračuna istovremeno se šteti i potražnji i tako šteti zaposlenosti, odnosno pojačava se nezaposlenost. MMF naglašava kako, suprotno teorijama nekih ekonomista, praksa pokazuje da epizode fiskalne konsolidacije prati pad, a ne ekspanzija.

Nužan balansirani pristup

Dokazi o ekonomskim štetama koje proizlaze iz nejednakosti sugeriraju da bi oni koji osmišljavaju politike morali biti otvoreniji prema redistribuciji dobara nego što su to sad. Neke od mjera trebale bi biti dizajnirane tako da preduhitre posljedice – na primjer kroz povećanju potrošnju za obrazovanje koje pomaže jednakosti šansi. Strategije fiskalne konsolidacije – kada su one potrebne – mogu biti dizajnirane tako da minimaliziraju posljedice za najslabije dijelove društva. U nekim slučajevima te bi se posljedice trebale sanirati tako da se porezna sredstva redistribuiraju onima kojima je to najpotrebnije.

U zaključnom dijelu teksta naglašava se kako je svakako nužan balansirani pristup koji ovisi o stanju ekonomija pojedinih država. Podsjeća se kako je 2015. MMF savjetovao zemljama eurozone da fiskalni prostor koji im je na raspolaganju iskoriste za jačanje investicija.

'Hoće li takvi zaključci MMF-a rezultirati u konkretnim promjenama politike u vodećim zemljama Zapada?

Tihomir Cipek, politolog s Fakulteta političkih znanosti kaže kako je to teško prognozirati s obzirom na to da je ideologija neoliberalizma toliko jaka da se ta vladajuća paradigma teško može dovesti u pitanje.

'Ovakvi zaključci MMF-a nisu iznenađujuće jer i mi koji se ne bavimo ekonomijom vidimo da stvari ne funkcioniraju. Jasno se pokazalo da te dvije osnovne postavke – deregulacija tržišta i fiskalna konsolidacija ne daju rezultate. Međutim, treba naglasiti da neoliberalizam ne počiva na objektivnoj ekonomiji, iako se na nju poziva, već na ideologiji', tumači Cipek.

Neoliberalizam svodi čovjeka na njegovu poziciju na tržištu, negirajući puninu svih drugih njegovih odnosa. On predstavlja napad na jednakost i pravednost i socio-ekonomska prava. S obzirom na to da je jednakost ljudi prvo jamstvo demokracije te da prave demokracije nema bez jakog srednjeg sloja, može se konstatirati da je krajnja konzekvenca te ideologije napad na demokraciju', kaže Cipek.

Kao što je nekad neoliberalima uzor bio Čile, danas je to Kina, tumači Cipek, odnosno slobodno tržište kombinirano s političkom diktaturom.

U zapadnoj demokraciji to se prevodi u potrebu za negiranjem političkog kroz proklamiranu potrebu vladavine stručnjaka, superiornih i sposobnih ljudi koji trebaju narod naučiti što da misli, kaže Cipek, umjesto da narodu prepušta da sam odlučuje o svojoj sudbini. Vrhunac te ideologije je teza da vladu neke zemlje treba voditi 'stručnjak'.

Umjesto zazivanja premijera stručnjaka, Cipek se zalaže za rehabilitaciju politike i političkog. Nova bi ideologija u obzir trebala uzeti dvije komponente: važnost politike (naspram propagiranja stručnosti) i ugrađivanje socijalnih mehanizama koje će nadoknaditi manjkavosti tržišta.