'Njemačka marka je nešto što neki Nijemci vole više od vlastite žene', tako je u listopadu 1997. tadašnji savezni ministar financija Theo Waigel (CSU) opisao odnos brojnih Nijemaca s njihovom valutom.

I iako Nijemci u novčanicima već više od 20 godina ne nose marke nego euro – u glavama (i srcima) mnogih građana Savezne Republike marka i dalje 'živi'. Zar nije kuglica sladoleda za koju se danas mora izdvojiti i po dva eura, svojedobno koštala jedva 30 pfeniga, javlja DW.

Marka je bila simbol njemačkog privrednog uzleta nakon Drugog svjetskog rata. Marka je postala mit, piše agencija dpa. Kada je ta valuta uvedena u zapadnonjemačkim okupacijskim zonama prije točno 75 godina, 21. lipnja 1948., preko noći su se popunile police u dućanima. Trgovci su izvadili robu iz skladišta, robu koju su tamo čuvali jer jednostavno nisu više imali povjerenja u dotadašnju valutu – njemačku Reichsmarku.

U desetljećima koja su slijedila, zapadnonjemačka marka je postala druga najvažnija valuta u svijetu, nakon američkog dolara. No, taj veliki rez 1948., odnosno prelazak na novu nacionalnu valutu, bio je istovremeno i veliki šok. Ušteđevina brojnih građana se istopila, za 100 Reichsmaraka na štednoj knjižici se dobilo samo 6,50 novih maraka. Ali plaće, stanarine i porezi su jednostavno transferirani u novu valutu po načelu 1:1. Svaki građanin tada je dobio jednokratnu premiju od 40 maraka, a dodatnih 20 maraka mjesec dana kasnije. Reduciranje ponude novca na tržištu bio je temelj stabilne valute. Sa crnog su tržišta nestale kompenzacijske trgovine, baš kao i alternativno tržište na kojem se plaćalo – cigaretama.

Veliki test zrelosti za marku je uslijedio tek nekoliko desetljeća kasnije, i to posve neočekivano: 'Ako dođe njemačka marka, mi ostajemo, ako ne dođe, idemo k njoj!' To su uzvikivali stanovnici tadašnjeg DDR-a tijekom jeseni 1989., jeseni velikih promjena. Već i prije političkog ujedinjenja Njemačke marka je 1. srpnja 1990. zamijenila DDR-Marku. Kurs po kojem je istočna valuta mijenjana za zapadnu – 1:1. Pogotovo je tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl (CDU) inzistirao na brzom kreiranju gospodarske i monetarne unije – i to usprkos upozorenjima iz Bundesbanke (Njemačke središnje banke). Problem je bio da se nakon etabliranja marke kao službene valute planska privreda DDR-a preko noći našla u turbulentnim vodama kapitalističkog sustava tržišne ekonomije.

Jedanaest godina kasnije, u novogodišnjoj noći 2001./2002., stigao je euro. Nova europska valuta je zamijenila marku, liru, franak, šilinge i tako dalje. Nakon početne euforije uslijedilo je i u Njemačkoj naglo otrežnjenje. Mnogi su Nijemci euro doživjelo kao 'Teuro' (igra riječi kojom se signalizira kako je s uvođenjem eura sve poskupjelo, nap. red.) – bez obzira na to što su statističari i ekonomisti tvrdili drugačije.

Mnogi su ljudi prilikom korištenja nove valute u dućanima, u kafićima ili kod frizera imali osjećaj da je marka konvertirana u euro u odnosu od 1:1. 'Teuro' je u prvoj godini nakon uvođenja eura proglašen za riječ godine u Njemačkoj. Bilo je i puno onih koji su predviđali da će zajednička valuta s Talijanima i Grcima kad-tad postati nekonvertibilna, 'mekana' valuta u koju tržišta neće imati povjerenja. Tadašnji kancelar Kohl bio je svjestan skepse, kako je to kasnije priznao u jednom intervjuu: 'Mi bi vrlo vjerojatno izgubili na referendumu o uvođenju eura i ukidanju njemačke marke'.