Bankama bi taj priljev značio smanjenje rizičnih i loših plasmana građevinskim investitorima te bi im oslobodio značajna sredstva za daljnje plasmane. Korist bi imala i država jer bi se prodajom tih stanova u državni proračun uprihodila značajna sredstva, što bi onda dalje multipliciralo proračunske prihode. S obzirom na to da se u kreditima stambenih štedionica traži učešće klijenata prosječno 30 posto, financijski bi pozitivni učinak u hrvatskom gospodarstvu bio još veći.

Međutim, Ministarstvo financija odnosno Vlada već su posudili taj novac od stambenih štedionica plasiranjem državnih obveznica na domaćem tržištu. Stambene su se štedionice odlučile da im je kratkoročno isplativije i sigurnije kupovanje državnih obveznica nego plasiranje sredstava u kreditiranje kupnje stanova s prenapuhanim cijenama. Iz Ministarstva financija nisu ih trebali dugo nagovarati na to.

U tom posuđenom novcu su i poticaji za stambenu štednju, pa onda država uzima na kredit i svoj novac za poticaje za stambenu štednju i na njega plaća kamatu od 5,6 posto. Umjesto da se taj novac dan za poticanje stambene štednje oplodi kroz sustav stambenih štedionica kao u drugim zemljama koje imaju stambene štedionice, u Hrvatskoj se događa apsurd da država plaća drugima kamate i za novac koji dolazi iz proračuna.

Izdavanje iz proračuna za poticanje stambene štednje prije krize donosilo je dobit u državni proračun, kako su se znali pohvaliti iz stambenih štedionica, tako što je na svaku kunu poticaja u proračun kroz poreze i ostala davanja vraćeno 2,5 kuna. S krizom, prestao je taj priljev u proračun. Stambenim štedionicama kreditiranje države nije prihodovno nimalo loše.

Ipak, to je dugoročno neizvedivo za stambene štedionice jer one u stvari nemaju ulogu sudionika na domaćem financijskom tržištu, nego bi im uloga trebala biti poticanje stambene štednje koja bi stanovništvu omogućila kupnju stanova s fiksnom kamatnom stopom, za razliku od komercijalnih banaka kod kojih je kreditiranje s promjenljivom kamatom.

2007. i 2008. godine stambene su štedionice imale normalan plasman kredita svojim klijentima, ali su oni u kriznoj 2009. i u ovoj godini drastično smanjeni, čime je u pitanje doveden smisao djelovanja stambenih štedionica koji ima i socijalni karakter. Slično kao i u Hrvatskoj, događa se i u Mađarskoj jer tamošnja vlada također ne ostvaruje dobit za proračun od poticanja stambene štednje. Međutim, u drugim zemljama sa sustavom stambene štednje, Njemačkoj, Austriji, Češkoj i Slovačkoj, taj je model iskorišten u programu izlaska iz gospodarske krize.

U tim su zemljama s početkom krize povećali poticaje za stambenu štednju, čime su motivirali tržište stambenih nekretnina i uslijedile su pozitivne posljedice i na građevinsku i prateću industriju, na banke, a u državni su proračun pristizali novi porezni prihodi, što je dalje pozitivno multipliciralo pozitivna kretanja u njihovim gospodarstvima.

Kako u Hrvatskoj to nije učinjeno, stambeno je tržište novogradnje zamrlo već dvije godine sa svim negativnim posljedicama za sudionike na tržištu, građane koji ne mogu rješavati stambena pitanja i za državu koja, umjesto da zarađuje na poticajima za stambenu štednju, na njih, apsurdno, plaća još i kamatu.

Neuspjeli su pokušaji s početka godine komercijalnih banaka da akcijama prodaje stanova sa sniženim kamatama i odricanjem investitora od dobiti interventno pokrenu tržište i da najugroženije građevinske investitore spase od kronične nelikvidnosti. Vladin program poticanja kupnje stanova mladih obitelji kroz 200 eura sufinanciranja s odgođenim rokom otplate pokazao se kao potpuni promašaj jer nije rezultiralo ničim dobrim za tržište.