Dvije su nedavne vijesti o transplantaciji organa privukle moju pažnju. Prva glasi da je bivši ministar vanjskih poslova Njemačke i vođa opozicije (SPD) Frank-Walter Steinmeier poklonio bubreg svojoj teško bolesnoj supruzi. Kao razlog

naveo je da se njeno stanje ubrzano pogoršava, a da je lista čekanja na transplantaciju u Njemačkoj preduga. Jednostavno rečeno, njegov bubreg spasio joj je život.

Mnogima je, pretpostavljam, zaiskrila suza u oku, a ja sam je bogme i pustila. Zato što znam o čemu se točno radi. Iskusila sam duge godine života na dijalizi – šest kod nas plus četiri u Švedskoj – kao i dvije transplantacije bubrega. Sve u svemu, od početka moje borbe da preživim prošlo je trideset godina. Dok sam čitala tu vijest, kao u filmu prolazili su mi pred očima prizori iz osamdesetih kad sam jedva i mogla zamisliti da ću jednom dočekati operaciju.

Pa spoznaja o početku procesa odbacivanja nakon skoro četrnaest godina… Sjetila sam se jeseni 2004. kad sam, nakon već treće upale potrbušnice, bila toliko iznurena da mi je život visio o koncu. I izraza nevjerice i razočaranja na licu moga muža dok mu liječnik govori kako njegov bubreg ne odgovara mome tijelu. I svog osjećaja izgubljenosti i rezignacije u koju čovjek neminovno tone. Da ne duljim, za nekoliko tjedana proslavit ću šestu godišnjicu ponovnog rođenja – ma koliko to kičasto zvučalo.

Steinmeierova je plemenita gesta izazvala oduševljenje njemačke javnosti, tako da je njegova popularnost naglo skočila. Nakon što je operacija uspješno završena, sada se po medijima raspravlja je li u redu da ovakvi događaji, koji spadaju u nečiju privatnost, utječu na popularnost političara kao javne ličnosti. Bilo bi ipak bolje da se mediji ozbiljno pozabave razlogom koji je Steinmeier naveo, a to je dugo čekanje pacijenata na listi u Njemačkoj. Jer, što zbog zakona, što zbog drugih okolnosti, činjenica je da 7652 pacijenta čekaju bubreg, dok su ga prošle godine dobile 2792 osobe (podaci Eurotransplanta za 2009). Lako je izračunati da se na bubreg čeka godinama, pa tko preživi – preživi. Možda je to iznenađujuće, ali u transplantacijama u Europi prednjače Austrija, Španjolska i Irska, a ne Njemačka ili Švedska. Organa od živih ili preminulih davatelja nikada dosta i svaka se zemlja nosi kako najbolje zna s najrazličitijim pravnim, financijskim i tehničkim preprekama – ali i predrasudama društva – kako bi spasila što više ljudskih života.

Transplantacija nije jeftina. U Njemačkoj, primjerice, košta između 45.000 i 65.000 eura, u Americi 150-250 tisuća dolara i više, ovisno o bolnici i organu, ali se njome definitivno poboljšava kvaliteta života pacijenta koji inače ovisi o aparatu. Ili se izravno spašava život, kao u slučaju supruge njemačkog političara. A kad je život u pitanju, reklo bi se da je teško odrediti što je preskupo. Ili ipak nije?

Jer, druga vijest koja mi je privukla pažnju jest gotovo istovremena odluka Sabora da, kroz rebalans proračuna, prepolovi donorski budžet. I to u trenutku kad je pacijentima i doktorima kod nas konačno krenulo! Naime, prema tekstu u Novom listu od 31. kolovoza ove godine, u usporedbi s istim razdobljem prošle godine, u Hrvatskoj je presađeno 30 posto više organa. U prijevodu, spašeno je 30 posto više ljudskih života. Broj donora porastao je za 48 posto! Dijelom, vjerojatno, zahvaljujući članstvu u Eurotransplantu, ali dijelom i zbog velikih napora uloženih u bolju organizaciju cijele te komplicirane procedure.

Između ostalog, zahvaljujući ulaganju u edukaciju pedesetak koordinatora. Njihova je uloga – pokazalo se to na primjeru Španjolske – neizmjerno važna, pa tako sada puno više bolnica ima koordinatora za transplantaciju, a postoji i nacionalni koordinator. Može se slobodno reći da su i mediji skloni promovirati transplantaciju pa se na naslovnoj stranici dnevnih novina zna naći vijest kako su, recimo, roditelji poginulog motorista dopustili liječnicima da uzmu organe i tako svojom plemenitošću pomogli ne jednome, nego mnogim bolesnicima.

Uz to, transplantacija je kod nas nekoliko puta jeftinija nego vani, pa transplantacija bubrega naprimjer stoji nekih 130.000 kuna. Uz to, uspoređujući troškove transplantacije s troškovima održavanja bolesnika na dijalizi, ova operacija dugoročno državi štedi novac, kako ističe dr. Željko Fučkar iz KBC Rijeka.

Sve to upućuje da pri rezanju budžeta treba biti vrlo pažljiv - kome se i koliko reže. One koji racionaliziraju i poboljšavaju sistem spašavanja života i postižu tako dobre rezultate društvo bi trebalo nagraditi, a ne uskratiti im sredstva i tako ih zapravo kazniti.

Jasno mi je da sve ove riječi poput dijalize i transplantacije, kao i brojka od 273 pacijenta na listi čekanja, zvuče kao puka apstrakcija. To je tako sve dok se ne razboli netko iz naše neposredne blizine. Čovjek odjednom shvati da se iza svake te statističke brojke krije osoba, ljudsko biće čije preživljavanje možda ovisi o nedovoljno promišljenoj birokratskoj odluci. A mogla bi biti spašena... Nažalost, nema svaki bolesnik nekoga tko mu može pokloniti bubreg.