Naime, da bi roditelj mogao kazneno odgovarati za nedjelo svog djeteta, prema hrvatskim zakonima, sud najprije treba dokazati da je problem nastao zato što je roditelj grubo zanemarivao svoje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta, piše Vjesnik

Ako se utvrdi da su tu istu djecu zanemarivali ili zlostavljali njihovi roditelji, državni odvjetnik može podići tužbu i roditelji mogu, po članku 213. stavak 3. Kaznenog zakona, biti kažnjeni čak i kaznom zatvora. Preciznije, prema Kaznenom zakonu, takvu roditelju može biti izrečena kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine, odnosno od jedne do pet godina ako se utvrdi da se zbog takva roditeljskog odnosa dijete odalo asocijalnom ponašanju ili delinkvenciji.

Slična je situacija i kad je riječ o Obiteljskom zakonu. Obiteljski zakon ne propisuje izravne sankcije - ako se procijeni da je delinkventsko ponašanje djeteta uzrokovano roditeljskim odgojnim propustima, mogu se prema roditelju poduzeti mjere obiteljskopravne zaštite: od upozorenja, nadzora nad roditeljskom skrbi, oduzimanja prava da živi s djetetom do lišavanja roditeljske skrbi.

U praksi su spomenute odredba tek mrtvo slovo na papiru. Malo se tko upušta u dokazivanje odgovornosti roditelja zbog zanemarivanja dužnosti prema djetetu, odnosno malo je tko spreman ući u, recimo, dokazivanje tvrdnje da je netko huligan zbog propusta nastalih u odgoju.

Predsjednica saborskog odbora za zakonodavstvo Ingrid Antičević-Marinović za Vjesnik kaže da očekuje izmjenu normi koje ne mogu zaživjeti u praksi. U konkretnom slučaju, kaže, trebalo bi spomenutu normu olabaviti jer je po spomenutom zakonu gotovo nemoguće dokazati kaznenu odgovornost roditelja, a onda je i primijeniti. Podsjeća da je i ministar pravosuđa Orsat Miljanić najavio analiziranje i izmjenu normi Kaznenog zakona koje se u praksi ne primjenjuju.

Antičević-Marinović slaže se s tvrdnjom da je u slučaju maloljetničkog nasilja zakazao sustav, odnosno da se stvara dojam da sustav štiti nasilnike, dok su žrtve ili potencijalne žrtve ostale na vjetrometini. 'Politika mora imati volju, a onda stvoriti uvjete najprije za društvenu, a onda i za materijalnu i kaznenu odgovornost onih koji čine takva djela', poručuje. Upozorava da se vrlo često stvari detektiraju tek onda kada se dogode, kao što je to slučaj kod maloljetničkog nasilja. Istodobno, kaže, mnogi se nisu spremni izložiti i prijaviti nasilnike jer se boje njihove osvete.

Hrvatska je mnoge zakone Europske unije primijenila u svom zakonodavstvu, pa ne bi trebao biti ni problem ako postroži odredbe koje se tiču maloljetničkog nasilništva. Naime, u mnogim europskim zemljama roditelji kazneno odgovaraju ako njihovo maloljetno dijete počini teže kazneno djelo. U Italiji se tako roditelji čija djeca počine neki nasilan zločin suočavaju se s velikim financijskim kaznama zbog propusta u odgoju.

Iako se mnogi stručnjaci slažu da se odgovor na nasilje mladih ne može tražiti u pooštravanju maloljetničkih sankcija - naše maloljetničko zakonodavstvo propisuje mogućnost izricanja kazne zatvora do 10 godina za teška kaznena djela - javnost se slaže kako postoji cijeli niz propusta u sustavu. Tako se i za premlaćivanja, često i sa smrtnim ishodom, maloljetni nasilnici osuđuju na minimalne ili uvjetne kazne, a njihovi roditelji ostaju neokrznuti.