Odluka Međunarodnog suda političarima u Prištini daje prigodu da na svoju mladu državu ne gledaju kao na cilj, svrhu i smisao političke – i ne samo političke – egzistencije, već kao na puko sredstvo u uspostavi i očuvanju demokracije, slobodnog tržišta i ljudskih prava i sloboda. Država je koristan i racionalan izum koji se, kao i svaki ljudski izum, može preobraziti u opasnu zvijer koja proždire sudbine ukoliko se njime ne rukuje oprezno, bez strasti i bez skrupula za slobodu svakog pojedinca. Kosovska državnost je ojačana, ali to uopće nije razlog za slavlje i polovične ispade one poznate i rasprostranjene emotivne nezrelosti koja se u pučkoškolskim udžbenicima svečano naziva domoljubljem. Građani Kosova tek su stekli ili tek stječu alat da svoje društvo urede kao demokratsko. U prigodi su naučiti nešto iz iskustva nekih nešto starijih, ali još uvijek mladih država gdje je zanemarivanje demokracije u ime državotvornosti imalo zastrašujuće posljedice.

Iz Beograda će ovih dana poteći poplava budalaština o najskupljoj riječi i frojdovskih omaški o kolijevci, iako se i Srbiji otvara jedinstvena prilika za hrabar iskorak iz jednog pogubnog mita i ratovanja sa stvarnošću. (Da ne spominjemo sad sve druge ratove čije ishodište je bilo upravo Kosovo). Ukoliko želi opstati kao država, kao društvo i kao demokracija, Srbija se mora vratiti vrijednostima koje je Dimitrije Tucović zastupao još 1914. u svojoj knjizi 'Srbija i Arbanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije' i urbi et orbi se odreći svih ogavnih rasističkih uvreda koje srpski nacionalisti upućuju Albancima već stotinjak godina.

Nacionalistima, ljudima koji u politiku unose sumnjive emocije, ostaje utjeha da ni Pruska više nije u sastavu Njemačke, da je grad Poszony, nekadašnje sjedište ugarskog sabora, danas slovačka Bratislava ili da je kolijevka ruske državnosti danas neovisna Ukrajina.

Srbija mora benevolentno priznati kosovsku državu, i to ne samo zato što bi time započela tako potrebno srpsko-albansko pomirenje, već i zato što je krajnje vrijeme da se nacionalizam povuče i dozvoli politici da se pomiri sa stvarnošću. I to opet ne samo zato što je politika umjetnost mogućeg, nego zato što je politika koja poštuje stvarnost u interesu građana i njihovih sudbina.

Konačno, kada se ostavljeni ljubavni partner oda bijesnoj ljubomori time će zasigurno svoj položaj uništiti do kraja, ali kada partneru velikodušno prizna pravo na potpunu slobodu, nade još ima, a ako je i nema, ostavljeni partner može biti siguran da će sačuvati barem dostojanstvo. Dostojanstvo je, podsjećam, ona preskupa riječ kojom nacionalisti neprestano prijete svojoj pastvi.

Samo priznanje iz Beograda nije dovoljno

I nije dovoljno da Republika Srbija prizna Republiku Kosovo, već s Kosovom treba izgraditi ponajbolje dobrosusjedske odnose. Tako će najbolje zaštititi i kosovske građane srpske nacionalnosti i srpske srednjovjekovne spomenike. Podjela Kosova (i Bosne i Hercegovine), na koju računaju mnogi i raznoliki nacionalisti, razbila bi helsinški tabu nepromjenjivosti granica i otvorila novo poglavlje ratova. Za one koji su zaboravili: rat je nešto odvratno.

Možda je iz daleke Hrvatske odveć lako pisati o tome što bi i kako bi trebali razmišljati političari u Beogradu i Prištini, a svakako će mnogi u Hrvatskoj zauzeti onu tragikomičnu poziciju koju nazivaju 'srednjoeuropskom' i 'uljudbenom' i reći da ih savršeno nije briga za kosovsku demokraciju i srbijansko poimanje stvarnosti, a ako ih je briga, briga ih je samo utoliko što se vesele susjedovim nevoljama. Doista, tiče li se Hrvatske kosovsko pitanje? Odgovor je jednostavan: na kosovskom mitu karijeru je izgradio čovjek čija politika je izazvala razaranje Vukovara i zvjerstva u Škabrnji. Svakome u Hrvatskoj – tko ne želi graditi svoju političku karijeru na razaranju Vukovara i zvjerstvima srpskih nacionalista – mora biti do toga da Srbija i Kosovo žive u demokraciji, blagostanju i srdačnim odnosima.