ANALIZA DRAGE PILSELA

Zašto svijet treba priznati Palestinu?

27.09.2011 u 07:00

Bionic
Reading

Svijet ima sada riječ. Ne samo izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki predsjednik Barack Obama ili kvartet za Bliski Istok (američka državna tajnica Hillary Clinton, njezin ruski kolega Sergej Lavrov, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon i visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Catherine Ashton koje kao izaslanik predstavlja bivši britanski premijer Tony Blair), već svijet. Mahmud Abbas u petak je zatražio da se svaka zemlja izjasni o tomu imaju li Palestinci pravo na državu utemeljenu na 22 posto onoga što je vjekovima bilo njihovim domom, na okupiranim teritorijima Zapadne obale, istočnog Jeruzalema i pojasa Gaze jer, kako je rekao Abbas, 'ovo je vrijeme istine i Palestinci žele čuti glas svijeta'

Ovaj zahtjev Abbasa za punopravnim članstvom Palestine u Ujedinjenim narodima (Palestina je proglasila svoju nezavisnost 15. studenog 1988. te ju je do sada priznalo 122 članica UN-a) nema za cilj onemogućiti nastavak dijaloga s izraelskom vladom. Bilo bi dovoljno, kazao je Abbas, da Izraelci prestanu s politikom razbijanja palestinskog teritorija naseljavanjem pridošlica iz bivšeg SSSR-a (glasači desnih stranaka, a naročito ekstremno desnog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana). I to je sasvim razumljivo očekivanje, jer se ne pregovara s onim koji ti krade lisnicu.

Zanimljivo je pak da Izrael, čiji prijatelji mi svakako jesmo, temelji svoju legitimnost na rezoluciji UN-a, onu broj 181 kojom je 1947. odlučena podjela tadašnje Britanske misije u Palestini. Židovima je dodijeljeno 56 posto, a Arapima (muslimanima i kršćanima) 43 posto teritorija, a Jeruzalemu je dodijeljen status posebne teritorijalne jedinice koju će administrirati UN. Ali, onda, zašto se Palestincima niječe pravo na koje čekaju 64 godina? Zašto za jedne vrijede rezolucije UN-a, a za druge ne vrijede? Zašto se prešućuje volja Palestinaca za pregovorima, ali na temelju rezolucije 242 i 338 Vijeća sigurnosti UN-a koje pozivaju na povlačenje Izraelaca s teritorija okupiranih 1967. godine?

Politička propaganda da će Palestinci i ostali Arapi gurnuti Izraelce u more, zastarjela je i smiješna, ali ovdje je najspornija politika SAD-a. Nobelovac Barack Obama je prije godinu dana pred Općom skupštinom UN-a odlučno kazao da je vrijeme za palestinsku državu i nije da je odustao od toga načelnoga stava, ali je opet spreman na korištenje veta u Vijeću sigurnosti, sve kako bi se još jednom obustavila palestinska državotvorna nastojanja, nešto što je SAD učinio 31 put od 1972. Govori li vam ova brojka nešto?

Bilo bi uzaludno očekivati da Obama vrati Nobelovu nagradu za mir ako američki veto dovede Palestince do treće Intifade, no zar nije upravo američki predsjednik govorio o odgovornosti političara za mir?

Da bi se, kako želi Obama, a sekundira Ivo Josipović, zaboravljajući da od naše nezavisnosti vjerojatno ništa ne bi bilo te da bismo ostali okupirani kao što jesu palestinska područja da nas svijet nije priznao, baš onako kako sada traži Abbas, Izraelci i Palestinci vratili pregovorima, Izrael mora zaustaviti kolonizaciju okupiranih područja, ali Netanyahuova vlada zauzvrat traži da palestinska vlast prizna Izrael kao židovsku državu. A to jest jednako kao i odustati od prava da se palestinske izbjeglice vrate u svoje kuće (od kojih su potjerani ili pobjegli između 1948. i 1967. godine) ili da budu adekvatno obeštećeni kako traži rezolucija UN-a 194.

Netanyahu smatra da je konflikt nerješiv i samo želi dobiti na vremenu oslanjajući se na najavljeni američki veto u Vijeću sigurnosti. Abbas je, pak, odigrao sve svoje karte i ne smije promašiti i dati pravo ekstremistima iz Hamasa ili Teherana koji žele zbrisati Izrael (to jest, započeti pravi pandemonium i rat do istrebljenja). Da, sve to znamo, da Hamas ne želi priznati Izrael i da je to za američku administraciju preveliki problem (i razlog da se nastavi politike nepriznavanja i blokiranja Palestine). Da, palestinske teroriste podržava Teheran. Da, Abbas ne kontrolira Gazu. No postoji li način da se svemu tomu doskoči, a bez da se podrži mirotvorce, to jest, većinu Palestinaca?

Po Liebermanu, koji i sam živi u naselju na okupiranoj Zapadnoj obali, problem s Palestincima 'ne proizlazi iz okupacije, naselja ili stanovnika'. On smatra, i ne kaže ništa novo, da je sukob doista jako dubok. Da je počeo kao i ostali nacionalni sukobi. I naravno da je upravo kada ocjenjuje da bi islamistički pokret Hamas, koji kontrolira Pojas Gaze, trebalo 'ugušiti' te da u vezi Sirije, sadašnje, ne uočavamo nikakvu dobru volju.

Ono što se ovdje hoće reći jest to da stari argumenti više ne vrijede. Poručuju to ovih dana i nobelovac i bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari i španjolski diplomat Javier Solana obrazlažući deset motiva zašto EU mora priznati i podržati nezavisnost Palestine, sada i odmah. Nema drugog rješenja već da svijet dobije Palestinu, Izrael, Jordan, otvorenih granica, s trgovinom, koje će naučiti živjeti normalno jedni s drugima. Svi će imati svoje zastave, svoju valutu, poštanske markice, telefonski pozivni kôd, svoju centralnu banku. No naposljetku će, umjesto da žive loše jedni s drugima kao u posljednjih šezdesetak godina, naučiti živjeti dobro jedni s drugima, jer nitko nikud neće otići. To su autohtoni narodi te zemlje i ostat će tamo. I svaki zaslužuje da njegov identitet bude zaštićen i da osjeća kako živi u svijetu koji ga prihvaća. Ako je moglo u Skandinaviji, ako se može u Europi, ako se mora na Balkanu, ako mi to tako želimo, zašto to ne bi vrijedilo i za Bliski istok?