U početku je bio lobist. Točnije, konzultant. Zove se Josip Petrović i radi za MOL. Iz njegove djelatnosti i poslova sa suprugom Tomislava Karamarka izrodila se afera Konzultantica, koja bi potpredsjednika Vlade mogla stajati političke karijere, a Hrvatsku novih izbora. Upravo nas je taj lobističko-politički skandal motivirao da istražimo što zapravo znači lobirati u Hrvatskoj. Kako objasniti činjenicu da je lobiranje u Hrvata još uvijek zakonski neregulirana djelatnost, a sadašnji premijer Tim Orešković bivši je korporativni lobist farmaceutske tvrtke Eli Lilly, dok je bivši ministar Ante Kotromanović još uvijek je nerealizirani lobist Patton Boggsa? Tko su lobisti u sivoj zoni?
To su neka od pitanja što Hrvatsku prate od njenih početaka, ali za razliku od tih vremena, danas se, osim pitanja, sve glasnije čuje i želja za jasnim odgovorom na neka od temeljnih pitanja kad je lobiranje posrijedi. U želji da rasvijetlimo donekle lobiranje u Hrvata, razgovarali smo s dr. sc. Zdravkom Petakom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti koji se lobiranjem bavi kao znanstvenik.
Prof. Petak nije slučajno odabran sugovornik, post-doktorsku specijalizaciju iz javnih politika završio je na Indiana University u Bloomingtonu, a jedna od njegovih knjiga zove se i 'Javna dobra i političko odlučivanje' (ovaj veznik'i' mogao bi se čitati i kao – lobiranje). Petak je i recenzent prvog priručnika za lobiranje u Hrvata (autori su Natko Vlahović i Bruno Jelić 'Profesionalni lobist: priručnik o interesnom zagovaranju'. Upravo je u recenziji tog priručnika Petak lobiranje označio ‘jednim od najvažnijih područja razumijevanja političkog života'. U skladu s činjenicom da ta djelatnost kod nas nije zakonski neregulirana, što pokazuje i slučaj Konzultantica, te je netransparentna, moglo bi se zaključiti da najveći dio hrvatskih glasača zapravo pojma nema o funkcioniranju političkog života zemlje u kojoj živi. Ponešto se dozna tek kad – ispliva mulj.
Priča i afera Konzultantica u jednom svom segmentu izvukla je pred javnost lobiranje, djelatnost koja je u svijetu, za razliku od nas, (ipak) uređena. U Hrvatskoj to nije slučaj. Lobiranje u Hrvatskoj formalno ne postoji, lobisti nisu registrirani, ali posluju. Kako vi vidite stanje u Hrvatskoj, slažete li se s ocjenom da se kod nas ne zna tko kome za što plaća i tko s kime održava sastanke kad je zagovaranje partikularnih interesa posrijedi? Još uvijek se doživljava da je lobiranje kad s ministrom na tajnom mjestu pojedete kilu janjetine?
Da, kod nas lobiranje nije praktički regulirana sfera djelovanja, a javnost je uglavnom doživljava kao neku vrstu ‘lova u mutnom’. No riječ je o posve legitimnoj djelatnosti kojom se nastoji utjecati na donositelje odluka u suvremenim demokracijama. Naime, u praktično svim sektorskim politikama, koje sežu od energetske, poljoprivredne do prometne, zaštite okoliša i tako redom, svoje interese imaju ne samo akteri koji djeluju u domeni vlasti, već i svi tzv. horizontalni dionici, od poslovnih zajednica do nevladinih udruga i sindikata. Ti akteri ne mogu donositi autoritativne odluke, jer je to u rukama instanci kao što su nacionalne vlade, gradonačelnci, župani, Europska komisija, sudovi, MMF itd, ali mogu utjecati na odluke putem pregovaranja i suradnje. Naravno, taj utjecaj u demokratskim sustavima često se ne odvija na izravan način, nego upotrebom različitih vrsta lobista. Premda je, dakako, za koninentalnu Europu svojstveno da važnu ulogu ima upravo izravno pregovaranje, poznato kao sustav socijalnog partnerstva. No to, dakako, ne znači da i u takvim sustavima ne postoji lobiranje, Dapače! Inače, svijet lobiranja uključuje različite vrste lobista: one koji rade na ugovor (contract lobbyists) i zastupaju istodobno više klijenata. Nerijetko takve vrste usluga daju bivši političari, zakonodavci, gradonačelnici, guverneri itd. Zatim postoje tzv. in-house lobisti, koji rade za pojedine organizacije, asocijacije ili poslovne organizacije koje se u potpunosti ili dijelom bave lobiranjem. Lobisti koji rade za takve vrste organizacija predstavljaju zapravo samo jednog klijenta, njihova poslodavca. Zatim postoje različite vrste vladinih lobista, jednako kao i lobista koji zastupaju izravno neke građanske inicijative, tako da je područje lobiranja izrazito široko, prožeto kompleksnim odnosima i zato se danas smatra da ga je potrebno vrlo precizno regulirati.
Možemo li povući paralelu sa zemljama u kojima je lobiranje zakonski uređeno? Što lobisti smiju, a što ne smiju? Gdje lobiranje prelazi u korupciju? Možete li dati neki primjer iz svijeta i je li po vama prvi potpredsjednik Vlade Karamarko u priči oko MOL-a bio u politički kompromitirajućoj poziciji? Posebna su priča lobiranje preko stranaka i pritjecanja sumnjiva novca u njihove blagajne. Koliko smo se tu maknuli od metafore s janjetinom?
Korupciju i lobiranje je u demokratskim društvima moguće razmjerno dobro razlučiti, a preduvjet svega toga je transparentnost čitavog procesa i snažni sustav regulacije lobiranja. Bez toga se ulazi na ‘skliski teren’. Čini mi se da se upravo to dešava u Hrvatskoj. Ne bih ulazio u političke ocjene spomenute afere. Meni se kao društvenom istraživaču mnogo važnijim čini sustavno istraživanje načina na koji se provodi lobiranje u Hrvatskoj. Upravo sudjelujem u jednom takvom znanstvenom projektu koji vode jedan od najpoznatijih američkih istraživača lobiranja te jedna slovenska politologinja. U istraživanju nastojimo zahvatiti pitanja strategija i tehnika putem kojih ključne interesne skupine lobiraju za svoje interese, zatim pitanje percepcije lobista i interesnih skupina u očima javnosti. Posebno nas zanima pitanje profesionalizacije lobiranja, odnosno, kako se regulira pitanje naknada za usluge lobiranja, koliko je zapravo lobističkih tvrtki u Hrvatskoj i kako djeluju, koliko je čitav proces transparentan itd. Stav je svih sugovornika s kojima smo do sada razgovarali, a riječ je o bitnim akterima koji su sudjelovali u oblikovanju temeljnih politika koje se provode u ovoj zemlji, da lobiranje treba sustavno regulirati. A da je ono što trenutno imamo u Hrvatskoj u tom pogledu više nego skromno i tek u povojima.
U lobiranju se vrte velike svote novca. Postoji li način da se prati tijek novca? Recimo, američka lobistička tvrtka Patton Boggs (za koju se pisalo da je angažirala bivšeg ministra obrane Kotromanovića, koji je to na koncu opovrgnuo i zaposlio se kod Ivana Čermaka) američkom Kongresu uredno će prijaviti da ju je za lobiranje angažirala hrvatska vlada. Zašto će taj iznos u nas biti prezentiran kao državna tajna? Zna li se cjenik lobiranja u Hrvatskoj? Kako se isplaćuju ti iznosi?
Znam da se u lobiranju vrti prilično veliki novac, no ne mogu ići u detalje, jer o tom aspektu ne znam previše.
U Bruxellesu navodno lobira 30.000 lobista i utječu na 75 posto propisa. U čemu se uopće ogleda ‘demokracija’ kad se propisi kreiraju prema utjecaju i količini novca koji daju najmoćniji? Hrvatski ribari, primjerice, znatno bi bolje prošli da su imali uspješnije lobiste. Tako tvrdi Natko Vlahović, lobist akreditiran u EU.
Gospodin Vlahović odlično poznaje sustave lobiranja, dobro je informiran u tome i posve mu je jasna shema lobiranja koja je na djelu u Bruxellesu. Inače, u javnim poslovima vezanim uz EU, osim ključnih institucija poput Europske komisije, Vijeća ministara, Europskog parlamenta itd. djeluje i široka mreža interesnih organizacija, u kojoj se mogu snaći samo izrazito sposobni lobisti. Tu je, naime, (prema podacima za 2011.) više od 300 korporacija sa svojim predstavništvima, preko 800 trgovinskih i profesionalnih udruženja, više od 200 konzultanata za jave poslove, više od 120 pravnih tvrtki, više od 220 predstavnika regija, više od 50 think tankova, gospodarskih komora, tako da se nije lako snaći u tom kolopletu interesa, njihovih predstavnika i zagovarača različitih politika.
Hrvatska vlada upravo je razglasila veliku rasprodaju državne imovine. Mislite li da ju je dobro izlobirala? I kako će se ta priča uopće odvijati kad se kod nas lobira još uvijek ispod žita?
Prodaja, odnosno, rasprodaja državne imovine, da bi bila transparentnim policy prijedlogom, odnosno, prijedlogom transparentne javne politike, morala bi biti prije svega dobro iskomunicirana. To je znatno važnije od uključivanja lobista u čitavu priču, premda i oni mogu imati svoju ulogu u tome. Što znači dobro komunicirati vladinu politiku? To prije svega znači da vlada mora imati koherentno komuniciranje neke politike koju kani provoditi. Ne može stavljati u ‘privatizacijski paket’ neka poduzeća, a da se bitni dijelovi te vlade tome protive. Pritom mislim na političke stranke i ministarstva. Meni se čini da je u konkretnom slučaju na djelu loše, nekoherentno komuniciranje politike i to je glavni problem. Jer ako imate nekoherentno komuniciranje neke politike, ne mogu vam pomoći ni najbolji europski ili svjetski lobisti.
Konačno, vjerujete li da bi se u Hrvatskoj mogao donijeti Zakon o interesnom zagovaranju i koje su po vama odredbe ključne?
Meni se čini da je krajnje vrijeme da se donese jedan takav zakon. Postoje već prilično snažne inicijative u vezi toga. U Hrvatskoj djeluje vrlo agilno društvo lobista, osobe poput Natka Vlahovića značajno su pridonijele da se lobiranje shvati kao važna djelatnost posredovanja interesa, tako da se nadam da će u tom području u Hrvatskoj uskoro biti napravljen značajan iskorak. No u svemu tome ne treba preferirati brzinu donošenja u odnosu na kvalitetu. Upravo suprotno, jer je važno da se napravi što je moguće kvalitetnija regulativa koja je djelotvorna u provedbenom smislu.
