TURBO FOLK GENERACIJA

Zašto mladi Dalmatinci preziru kulturu i drukčije od sebe?

  • Autor: Josip Antić
  • Zadnja izmjena 11.06.2016 21:33
  • Objavljeno 11.06.2016 u 21:33
Sven Marcelić i njegov kolega Krešimir Krolo

Sven Marcelić i njegov kolega Krešimir Krolo

Izvor: Pixsell / Autor: Dino Stanin/PIXSELL

Što se to zbiva u Dalmaciji, regiji koja sebe, ne bez temelja voli vidjeti kao jednu od kolijevka kulture u Hrvata? U prostoru u kojem su stoljećima stasali i djelovale snažne kulturološke osobnosti Marko Marulić, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Marin Držić, Ruđer Bošković, Tin Ujević, Arsen Dedić odjednom se rađaju generacije koje ne samo da za časne prethodnike nije briga nego preferiraju trash sadržaje poput Cece, Sandre Afrike ili neke druge turbo folk pojave!? Ako otklon od kulturoloških klasika možemo gledati kao za mlade karakterističan bunt protiv tradicije, kako onda da jednak bunt nije iskazan i protiv konzervativnog poimanja homoseksualnosti i stranaca? To su pitanja koja su ovih dana iskočila po medijima nakon objave poražavajućih podataka o kulturološkim, svjetonazorskim i civilizacijskim navadama mladih Dalmatinaca

Primjerice, čak 46 posto srednjoškolaca iz Splita lani nijednom nije bilo u gradskoj knjižnici. U Zadru nevjerojatnih 63 posto učenika srednjih škola u zadnjih godinu dana nije nogom kročilo u kazalište.U muzej ili galeriju nije ušlo njih 43 posto. Za njih 48 posto u Splitu i 47 posto u Zadru homoseksualci su neprihvatljivi, mladi Dalmatinci pritom najvećim se dijelom deklariraju kao uvjereni vjernici koji prihvaćaju sve što ih vjera uči i najradije slušaju cajke, a o političkom opredjeljenju ništa ne znaju ili nemaju mišljenje.

To su neki od naglasaka velikog istraživanja o kulturnim potrebama mladih u gradovima na jadranskoj obali učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Istraživanje su od studenoga 2015. do ožujka ove godine proveli troje mladih znanstvenika s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru - dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Sven Marcelić i dr. sc. Željka Tonković.

Ono što je u podacima koje donosi istraživanje intrigantno je prijepor koji se krije u pozadini dominantnih stavova. Jer ako otklon od uobičajenih kulturoloških obrazaca možemo gledati kao za mlade karakterističan bunt protiv tradicije, kako onda da jednaki bunt nije iskazan i protiv konzervativnog poimanja homoseksualnosti i stranaca? Ili zašto primjerice, u podržavaju Katoličke crkve (a najveći dio anketiranih inzistira na vjerskom identitetu) nisu kao paradigma uzeti stavovi pape Franje nego oni karakteristični za najzagriženije seoske župnike? Otkud su mladi danas toliko pod utjecajem roditelja, što je jedno od tumačenja? Kako je došlo do retradicionalizacije? Je li riječ o nekog generacijskom ciklusu po kojem buntovnici rađaju konzervativce, a oni opet buntovnike ili je za dalmatinski amalgam krivo potrošačko društvo s njegovim kaosom. Koja je uloga tranzicije, ratnog nasljeđa, licemjerja političara, slabosti obrazovanog sustava?

Neke od odgovora na ta pitanja pokušali smo dobit u razgovoru vođenim s autorima istraživanja.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

Istraživanje vas i vaših kolega sa zadarskog fakulteta o stavovima mladih Dalmatinaca izazvalo je pozornost javnosti jer nudi sliku koje se baš nije očekivala. Je li vas iznenadilo to što se istraživanjem dobili? Što držite posebno zabrinjavajućim?

Rezultat nas nije osobito iznenadio ako govorimo o vrijednostima i stavovima. Primjerice, Sjeverni Jadran redovito se pokazuje kao liberalnija sredina u usporedbi s Dalmacijom. Jedina iznimka je Šibenik čiji su se mladi prema stavovima pokazali bližima svojim vršnjacima u Rijeci nego u bilo kojem od ostalih dalmatinskih gradova. To je određeni moment koji zahtijeva dodatno obrazloženje i detaljniji pogled. Mimo toga, nalazi vezani uz kulturne potrebe i potrošnju pokazuju kako su mladi skloni većem broju glazbenih žanrova koji se kombiniraju na određene načine, vjerojatno čudne u prethodnim generacijama. Primjerice, turbo folk postaje mainstream žanr vezan uz pop produkciju, a punk i metal povezuju se s tzv. visokom kulturom.

Koliko je istraživanje reprezentativno i postoje li neka ranija istraživanja vezana uz Dalmaciju koja mogu dati neku vremensku sliku i trendove. Zna li se primjerice kakve stavove su iskazivali srednjoškolci u Dalmaciji u zadnjim godinama Jugoslavije, kakve u 90-ima. Je li moguće uspoređivati?

Istraživanje je rađeno na velikom uzorku od 2.650 ispitanika, pri čemu je uzorak usklađen s veličinom gradova, spolnom strukturom i tipovima škola i u tome je smislu sasvim sigurno dobar pokazatelj. U Jugoslaviji su mladi u Hrvatskoj generalno predstavljali moderniji dio mlade populacije u odnosu na većinu ostatka zemlje, a nakon procesa retradicionalizacije tokom devedesetih došlo je do pomaka prema konzervativnosti. To se osobito vidi u jakoj religijskoj identifikaciji mladih u Dalmaciji. Ipak, usporedbom s istraživanjima rađenim na nacionalnoj razini Dalmacija se ne razlikuje od ostatka Hrvatske.

Desnica - ljevica

Kad je politička opredijeljenost u pitanju, više od polovine srednjoškolaca ili nema mišljenje (54 posto) ili odabire politički centar. Od onih koji imaju mišljenje, desna orijentacija je dominantna u Dubrovniku i Splitu gdje se, primjerice, 28 posto splitskih srednjoškolaca izjasnilo za desnu političku opciju, a devet posto za lijevu. U Zadru je 20 posto za desnu i osam za lijevu, a rezultat u Šibeniku ponovno je drukčiji, a razlika između dvije političke orijentacije najmanja: desnu je odabralo 20 posto, a lijevu svega tri posto manje, dakle 17 posto anketiranih.

Vaše istraživanje može se uspoređivati s aktualnim vezanim uz Istru i Sjever Jadrana. Kako u tom slučaju prolazi mladi Dalmacije? Postoje li usporedbe s primjerice Zagrebom, Slavonijom. Može li se iz toga nešto zaključiti?

Naše je istraživanje uključilo Rijeku i Pulu, uz dalmatinske gradove, tako da možemo donositi vrlo precizne usporedbe. Kad govorimo o Slavoniji i Zagrebu, onda ipak trebamo gledati nacionalna istraživanja. Pokazuje se kako su Rijeka i osobito Pula vrijednosno različite od Dalmacije, s izuzetkom Šibenika čiji su mladi slični svojim riječkim vršnjacima, s time da su od njih čak i nešto manje religiozni. Kad govorimo o kulturnim potrebama, vidljivo je da su pulski i riječki srednjoškolci skloniji miješati veći broj glazbenih žanrova, što može ukazati na još jednu dimenziju tolerantnosti, a češće posjećuju i sadržaje visoke kulture.

Djeca roditelja koja često idu u kazalište i sama će puno češće ići

Djeca roditelja koja često idu u kazalište i sama će puno češće ići

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Facebook: Sven Marcelić


Jedna razina istraživanja bavila se kulturološkim navikama srednjoškolaca, riječ je o posjećivanju Kazališta, knjižnica, muzeja... To su neka tradicionalna kulturološka mjesta. Kako tumačite taj otklon? Postoji li mogućnost da se mladi koriste nekim drugim modernijim medijima ili imaju afinitet prema nekom alternativnom obliku kulture ili je uistinu riječ o tonjenju u kič i besmisao.

Standardno je mjesto lamentacija to da civilizacija propada jer njezini mladi ne drže do kulture, ali naše istraživanje zaista ne može potvrditi tu tezu. U krajnjoj liniji, istraživanja i služe tome da se pobijaju zdravorazumski argumenti toga tipa. Ono što pak možemo tvrditi je da će mladi čiji su roditelji skloni institucionalnoj kulturnoj potrošnji vezanoj uz kazališta, muzeje i knjižnice i sami biti skloniji takvoj kulturi. To se u sociologiji naziva transferom kulturnog kapitala i dobro je poznat i dokumentiran fenomen. S druge strane, ne možemo reći da mladi u kazalište i slične institucije idu rjeđe nego roditelji. Također, mladi izjavljuju da u najvećem postotku ipak razmjerno redovito prate i informativni televizijski program, što znači da nisu isključeni iz politike. Kad pak govorimo o utjecajima novih medija, vidi se da je njihovo korištenje komplementarno onome u offline svijetu. Na primjer, mladi koji više posjećuju knjižnicu također koriste Internet za pregledavanje kulturnih sadržaja.

Turbo folk vjernici

Cajke najviše vole srednjoškolci iz Splita i Pule. Šibenski srednjoškolci, a nakon njih i mladi Dubrovčani, pokazuju najmanju učestalost odlazaka na narodnjake. Zanimljivo je da je visok udio uvjerenih vjernika preferira turbo folk pa ih tako čak 55 posto kaže da im se sviđaju narodnjaci, dok jedva svaki treći nereligiozni kaže to isto.

Zanimljivo je da je Šibenik, grad koji je godinama slovio kao najtvrđi, pokazao najliberalnije i najkulturnije lice mladih. Kako to tumačite? Je li to posljedica boljeg pristupa odraslih ili samorodan fenomen. Koja je pozitivna pouka iz Šibenika?

To je pitanje koje i nas same proganja. S obzirom na to da smo tek na početku detaljne obrade podataka jer je istraživanje završeno pred manje od dva mjeseca, možemo tek konstatirati da je Šibenik na svakom pokazatelju liberalnih stavova ispred ostatka Dalmacije i vrijednosno vrlo blizak Rijeci. Taj je podatak izazvao puno pažnje i redovito se pojavljuje na raspravama prilikom predstavljanja rezultata. Možda se jedan od razloga može tražiti i u tome da je vlast u Šibeniku pokazala prilično razumijevanje za alternativnu kulturu bez obzira na to koja je opcija na vlasti, ali trebalo bi vidjeti i postoje li razlike u demografskim promjenama tokom devedesetih, je li možda ekonomska situacija koja je dugo vremena bila lošija nego u ostatku Dalmacije smanjila vidljivost i utjecaj upadljive potrošnje tranzicijskih pobjednika… Sve su to neke od teza koje su se pojavile u raspravama, ali trebalo bi ih i empirijski provjeriti.



Posebno je zabrinjavajuća razina netolerancije, kako prema seksualnim manjinama, tako i prema bilo kojoj skupini koja je drugačija. Kako bi ste definirali taj zdravi standard u predodžbi mladih. Dobar je mladi Dalmatinac bijel, mlad, katolik, desničar? Karikiram, ali ako je tako - kolika je odgovornost onih koji sudjeluju u obrazovnom sustavu. Roditelja, profesora i kad već imamo vjeronauk u školama i Crkve?

Mladi nisu netolerantniji od ostatka populacije, a potvrđuju i regionalne razlike. Ono što možemo sa sigurnošću zaključiti jest da je stupanj vjerske identifikacije jako dobar prediktor tolerantnosti. Uvjereni vjernici tako pokazuju najniži stupanj toleriranja raznih oblika manjina, dok su nereligiozni učenici najtolerantniji. I ovdje se pokazuje značajan utjecaj roditelja, a teško je sve svoditi na jedan ili dva uzroka. Jasno je ipak da postoje dijelovi populacije koji imaju veću predispoziciju prema netolerantnosti – to su češće muški učenici strukovnih škola koji se izjašnjavaju kao uvjereni vjernici. S druge strane tog pola su nereligiozne učenice iz gimnazija. Treba uzeti u obzir i da je tolerancija fluidan pojam. Trenutačno su u svim gradovima najnepoželjniji imigranti iz arapskih zemalja, što je očit utjecaj izbjegličke krize, dok su na zadnjim mjestima manjinske skupine naroda iz bivše Jugoslavije, poput Srba i Slovenaca.

Graf prikazuje usporedbu rezultata referenduma o braku iz 2013. i stavove srednjoškolske populacije o homoseksualnosti. Vidljivo je da srednjoškolci u Dalmaciji pokazuju rezultate vrlo slične onima na referendumu (osim u Šibeniku, već istaknutom kao dalmatinska iznimka zbog liberalnije mladeži), dok je u Puli i Rijeci ta razlika prilično velika – 12 postotni pad u odnosu na populaciju. Iako se ovdje ne mjeri  ista stvar, ovaj podatak je svakako zanimljiv za interpretaciju.

Graf prikazuje usporedbu rezultata referenduma o braku iz 2013. i stavove srednjoškolske populacije o homoseksualnosti. Vidljivo je da srednjoškolci u Dalmaciji pokazuju rezultate vrlo slične onima na referendumu (osim u Šibeniku, već istaknutom kao dalmatinska iznimka zbog liberalnije mladeži), dok je u Puli i Rijeci ta razlika prilično velika – 12 postotni pad u odnosu na populaciju. Iako se ovdje ne mjeri ista stvar, ovaj podatak je svakako zanimljiv za interpretaciju.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Facebook: Sven Marcelić

U prikazima istraživanja posebno je zanimljivo da je stav ženske populacije izrazito liberalniji. Kako to tumačite? Žene su primjerice tolerantnije i kad je pitanje homoseksualnosti posrijedi.

Radi se o fenomenu koji je zabilježen u mnogim istraživanjima, ne samo u Hrvatskoj, stoga je teško razmatrati ga kao hrvatsku ili regionalnu specifičnost. Vjerojatno se kroz ovaj nalaz prelamaju rodni odnosi u društvu u kojem su muškarci dominantni i stoga se prema onome što smatraju prijetnjom postavljaju obrambeno. Naravno, ovakvo objašnjenje prilično banalizira stvari, ali ne možemo na temelju našeg istraživanja s uvjerenjem reći da smo našli odgovor na to pitanje. Jasno je, međutim, da u svim gradovima i kod svih tipova škole učenice konzistentno iskazuju tolerantnije stavove od učenika.

Takvi netolerantni stavovi sutra će rezultirati na ovaj ili onaj način i u javnom i političkom životu. Može li se pratiti trend u generaciji u kasnijem dobu? Ima li pomaka prema boljem u smislu građenja tolerantnijih stavova. Ili nas za 15 godina u nekom izbornom ciklusu čeka gora priča od ove danas? Što kažu usporedbe s nekim drugim zemljama koje su se suočavala sa sličnim problemima i koje su mjere dale učinka?

Nema mjesta za paniku u smislu da će ova generacija biti puno gora od generacije svojih roditelja. Iako su kulturni obrasci promijenjeni, na primjer kod većeg korištenja interneta, principi ostaju slični jer i dalje su roditelji važan element socijalizacije. Vidljivo je da se velik dio vrijednosti i kulturnih navika stječe doma i zato možemo pretpostavljati neke trajne odnose. S druge strane, ostaje činjenica da je hrvatsko obrazovanje još uvijek prilično mehaničko i nesklono kritičkom odnosu prema svijetu. Promjena sustava obrazovanja koje bi stavljalo veći naglasak na razumijevanje društvenih procesa i kritičko mišljenje mogla bi biti jedan od elemenata, ali realno je da su srednjoškolci u većoj mjeri odraz vlastite okoline i društva. Tako da je realan odgovor taj da će u tolerantnijem društvu i srednjoškolci biti tolerantniji. Naravno, to ne zvuči kao strategija, ali i inače je teško pretpostavljati da bi obrazovni sustav sam za sebe mogao biti izvor takve dubinske promjene.

Tolerancija ne stanuje na jugu

Tolerancija je pojam kojeg mladi Dalmatinci tek trebaju naučiti. Nju se u ovom istraživanju mjerilo stavovima prema manjinama i skupinama kao što su izbjeglice iz arapskih zemalja ili imigrantski radnici, ali i preko stavova o prihvatljivosti homoseksualnosti. Skupina prema kojoj se iskazala daleko najveća socijalna distancija jesu izbjeglice iz arapskih zemalja i oni su u svakome od gradova na prvome mjestu na listi nepoželjnih zamijenivši Slovence, Srbe i Bosance koji su pali na dno ljestvice nepopularnih. I kad je posrijedi stav prema homoseksualnosti, mladi Dalmatinci opet su se pokazali puno netolerantniji od vršnjaka sa sjevernog Jadrana. Za razliku od Pule gdje 26 posto učenika smatra kako je homoseksualnost neprihvatljiva, a dvaput više njih, 50 posto, da je prihvatljiva, u Zadru je situacija potpuno obrnuta: čak 47 posto srednjoškolaca u ovom gradu, dakle gotovo polovina, smatra da je homoseksualnost potpuno neprihvatljiva. Split i Dubrovnik su na sličnom tragu, uz nešto veći postotak onih koji je smatraju prihvatljivom dok je Šibenik jedini dalmatinski grad gdje je ta brojka gotovo izjednačena, 37 naspram 34 posto u korist onih koji ne prihvaćaju homoseksualnost. Najnetolerantniji u svim kategorijama pokazali oni koji su se izjasnili kao vjernici koji prihvaćaju sve što ih uči njihova vjera.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!