IZ LONDONA: TOM BOWKER

Zašto i za koga glasam

06.05.2010 u 07:30

Bionic
Reading

Uoči parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji koji se održavaju u četvrtak, engleski novinar Tom Bowker samo za tportal piše o netom okončanoj izbornoj kampanji i motivima zbog kojih će na izborima glasati za propulzivne liberalne demokrate Nicka Clegga

Unatoč razmjerno dosadnoj kampanji, opći izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu ove godine mogu uroditi jednim od najvećih iznenađenja u povijesti izbora na Otoku.

Sigurno ću glasati – zapravo, spadam u one ljude koji uvijek glasaju, i to uvijek za istu stranku, iako nisam njezin član i ne očekujem da ću uvijek glasati za nju.

O autoru

Tom Bowker je novinar koji živi i radi u Londonu, specijaliziran za područje financija. Diplomirao je ekonomiju na Sveučilištu u Manchesteru te istočnoeuropske studije u Londonu

Uvijek sam glasao za liberalne demokrate, i to iz dva razloga – podržavam njihove političke stavove, a istodobno mi je preko glave 'dvovlašća' dviju stranaka koje dominira politikom u Velikoj Britaniji. Od pamtivijeka biramo između laburista i konzervativaca, a u posljednje vrijeme to zapravo i nije nikakav izbor.

Ovu izbornu kampanju osvježila su televizijska sučeljavanja između čelnika vodećih stranaka u zemlji, po uzoru na debate predsjedničkih kandidata u SAD-u. Na prvu zvuči prilično dosadno, no uključivanje Nicka Clegga, predsjednika liberalnih demokrata, uz vođe laburista Gordona Browna i konzervativca Davida Camerona, učinilo je ove izbore istinskom 'utrkom tri konja'.

Nedostatak sposobnosti imaginacije britanskog biračkog tijela razlog je zbog kojeg gledatelji isprva nisu mogli niti zamisliti Clegga kao ravnopravnog natjecatelja u ovoj utrci. No već u prvoj debati Clegg je oduševio, a većina gledatelja procijenila da je ostavio daleko bolji dojam od konkurencije.

Valja istaknuti da se debate, kao i cijela izborna kampanja, događaju u trenutku kada britanski birači žude za promjenom u politici zemlje. Skandal s troškovima parlamentarnih zastupnika, koji je razotkrio njihovo 'kreativno računovodstvo', stvorio je među glasačima ozračje nepovjerenja u zastupnike i snažnu želju za njihovim izbacivanjem iz parlamenta.

Liberalni demokrati Nicka Clegga mnogima predstavljaju pravu promjenu, premda i konzervativci (što je za očekivati) tvrde da nude promjenu nakon 13 godina vladavine laburista. No istinska promjena koju liberalni demokrati mogu donijeti jest reforma izbornog sustava, koja nam je više nego potrebna.

Snimka prvog sučeljavanja čelnika stranaka
Spas za propale glasove

Prema trenutačnom sustavu, Velika Britanija podijeljena je na 650 izbornih jedinica, od kojih svaka bira po jednog zastupnika. Neke izborne jedinice sustavno biraju ili laburiste ili konzervativce, pa je u nekim dijelovima zemlje potpuno besmisleno glasati. Primjerice, želite li podržati kandidata konzervativaca u radničkim dijelovima Liverpoola, odlazak na biračko mjesto potpuno je uzaludan. Isto vrijedi ako ste simpatizer laburista u, primjerice, bogatom zapadnom Londonu.

Dakle, glasovi ovih ljudi su bezvrijedni. No zamislite da živite u 'rubnoj' izbornoj jedinici, gdje je utrka između dvije od tri najjače stranke tijesna. Ukoliko ste glasali za stranku koja je dobila 49 posto glasova, ne samo da vaš glas ne vrijedi ništa, već je gotovo pola vaše izborne jedinice glasalo uzalud.

Liberalni demokrati se najsnažnije protive ovom sustavu. Dakako, to čine iz vlastitog interesa – očekuje se da će na ovim izborima osvojiti gotovo 30 posto glasova, no tek 90 mjesta u parlamentu.

Oni traže sustav proporcionalne zastupljenosti, u kojemu bi izbornih jedinica bilo manje, no pokrivale bi veći teritorij. Iz njih bi više zastupnika bilo izabrano u parlament, ovisno o postotku glasova.

I laburisti sada tvrde da podržavaju reformu izbornog sustava, no to djeluje kao nevjerojatno ciničan potez stranke koja je do kraja eksploatirala dosadašnji sustav i traži novi način da ostane na vlasti. Konzervativci se, dakako, protive bilo kakvoj promjeni.

Guardianova mapa izbornih jedinica u Velikoj Britaniji uz prikaz političkih preferencija (crveni - laburisti, plavi - konzervativci, narančasti - liberalni demokrati)

Liberalni demokrati nedvojbeno neće osvojiti većinu u Donjem domu parlamenta (House of Commons) i neće moći formirati vladu. No biračko tijelo je toliko podijeljeno da bismo prvi put od sedamdesetih godina mogli imati pat poziciju u parlamentu – nijedna stranka vjerojatno neće osvojiti 50-postotnu većinu.

Stoga će liberalni demokrati vjerojatno ući u vladu s laburistima ili konzervativcima. Nadam se da će to biti laburisti, kako bi zajednički donijeli reformu izbornog sustava.

U mojoj izbornoj jedinici vjerojatno bi najracionalnija odluka bila glasati za laburiste. Konzervativni kandidat je na prošlim izborima imao većinu od tek 150 glasova, i iako su laburisti u padu na nacionalnoj razini, kad bi većina birača liberalnih demokrata (poput mene) glasala taktički, odnos snaga bi se vjerojatno preokrenuo u korist liberala.

No ipak ću glasati za liberalne demokrate. Naime, što više glasova dobiju, a u što manje mjesta u parlamentu se to pretopi, to će očitija potreba za reformom biti. Pa i po cijenu da konzervativci u mom kraju pobijede.

Ne volim torijevce – njihovi instinkti su konzervativni, dok su moji progresivni. Ne slažem se s nekim njihovim idejama, no isto vrijedi i za druge dvije jače stranke. Uostalom, svejedno je – tko god pobijedio na izborima, narednih će se nekoliko godina baviti sređivanjem javnih financija.

Zato ovoga puta glasam za dugoročnu budućnost. Glasam da bih iskazao svoj stav, i nadu da budućnost uistinu može donijeti pravu promjenu.