Gospoda iz predsjedništva Matice hrvatske u nekakvom zakašnjelom i tempiranom (predizbornom) trenutku silno su se uznemirila zbog navodno zaštićenog statusa komunističke nomenklature. Sjetili su se, eto, na samom isteku rada aktualnog saziva Sabora zastupnicima poslati pismo u kojem ih upozoravaju na aveti komunizma. Kao da nemaju povjerenja u angažman i iskrene namjere ministra policije Tomislava Karamarka, koji se na kraju mandata sjetio obračunati sa šačicom preživjelih partizana
'Matičare' predvodi jako zabrinuti Igor Zidić, gospodin koji se na televiziji trudi ostaviti dojam načitane osobe. No čini se da se Zidiću malo komplicirano i neugodno baviti prilično jasnom kritikom komunističke represije koju je davnih godina obavio Vlado Gotovac. Pitam se, majko mila, zar predsjednik Matice hrvatske ima tako slabo pamćenje. Zar nije pročitao Karla Štajnera?!
Nedavno smo u rubrici Kulture ugostili Predraga Matvejevića i šteta što predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić ne prati tportal, jer bi barem to moglo utjecati da otvoreno pismo Matice hrvatske Hrvatskom saboru – s prepoznatljivim Zidićevim rukopisom - ne odiše potpunom neobjektivnošću kada je riječ o tvrdnji da se u nas sustavno negiraju strašni komunistički zločini.
Nego, da mi opet pozovemo u pomoć Matvejevića. Ne mora Zidić držati do ovoga komentatora, i ne drži, njegova stvar. Ali ignorirati čovjeka koji je pomogao naša najveća dva književnika kao svjedoka komunističke strahovlade, Karla Štajnera (autor memoara '7.000 dana u Sibiru') i velikog Danila Kiša, eh, to je već popriličan bezobrazluk te politički i kulturni skandal.
Razgovarao sam s Matvejevićem i kaže mi: ‘Štajner je jedno vrijeme bio u istom logoru u kojem je bio i moj djed. Ja sam djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mi je Karlo posvjedočio bilo je veoma, veoma važno. Pomogao sam mu kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio sam član žirija Vjesnikove nagrade i predložio sam da se ta knjiga nagradi, što je prihvaćeno. Štajner je rođen u Beču, 15 siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trockistima. Potpuno nevina 20 godina su ga povlačili po staljinističkim logorima. Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je vjerno čekala toliko godina.'
Bibliofil Pjer Bilić za Karla Štajnera i za '7000 dana u Sibiru' kaže da je to podjednako važna knjiga kao i čuveni Solženjicinov 'Arhipelag Gulag'. No Štajner je ostao nekako zaboravljen, jer izdavači baš ne smatraju da bi valjalo prionuti poslu i objaviti novo izdanje tih famoznih memoara. Nije baš prikladno za zatvorenika Gulaga kazati da nije imao sreće, ali Štajner je ipak nije imao, kako životne, tako ni izdavačke.
Naime, rukopis je knjige bio zgotovljen još tamo 1957. (halo, 1957!) samo godinu dana po izlasku iz logora, izdavači su se javljali i navaljivali na Karla da im preda rukopis, no nešto se moćno i jako vidljivo ispriječilo: Partija i SKJ. Štajner je umnožio rukopis u dva primjerka i poslao ga, uručio SKH i SKJ-u, točnije drugovima Zvonku Brkiću i Veljku Vlahoviću, ali rukopisi su ipak nestali, izgubio im se svaki trag, no autorovo je sibirsko iskustvo ipak presudilo u korist čitatelja: jedan primjerak je potajno, uz bratovu pomoć, sklonio u Lyonu. Tako je rukopis knjige 'mirovao' punih 14 ljeta, sve do 1971. (halo, Zidiću, 1971!) kada je konačno objavljeno prvo izdanje u produkciji zagrebačkog Globusa.
Istovremeno, u Rusiji Solženjicin još 'slaže' Arhipelag i tajno ga u fragmentima šverca do izdavača u Francusku. Štajneru se smiješi sreća, tako je silno želio svijetu priopćiti svoje tragične doživljaje, sve vrijeme 'logorovanja' vodila ga je misao da istina o Gulagu mora doprijeti do svih ljudi, hrabrio se u tom nastojanju i čvrsto vjerovao da će se to jednom i dogoditi. Knjiga je u Jugoslaviji izazvala veliki podzemni potres. Partija se pravila kao da se ništa neregularno ne događa, a sam je Štajner bio zahvalan Titu što ga je izvukao iz Sibira.
Lavina se nije dala zaustaviti, tiskano je izdanje za izdanjem, naklada je rasla k’o mahnita, čitateljstvo se naprosto 'davilo' u gutanju autentičnih saznanja o kolijevci komunizma i tako je stvar konačno stala na 24. izdanju. Prodano je nešto više od 300.000, vjerojatno oko 320.000 primjeraka.
Agencija za autorska prava u Beogradu zasuta je zahtjevima svjetskih izdavača, svi su željeli objaviti Štajnerovo djelo. Karlo je otputovao u Beograd uzbuđen tolikim interesom svjetske javnosti, no po dolasku ga čeka razočaranje jer mu činovnica agencije daje do znanja da je najbolje da se ne petlja sa strancima. Karlo je uporan i kontaktira s nekim svjetskim izdavačima: opet se ponavlja priča s nestankom rukopisa iz ladica izdavača u Parizu, Londonu, Rimu… Netragom nestaju gotovi prijevodi. Štajneru je jasno što se zbiva i tko stoji iza tih misterioznih nestanaka. I tako prolazi vrijeme, kad eto, odjednom, 1973, u Parizu izlazi Solženjicinov 'Arhipelag' koji za dlaku odnosi sve do tada sasvim izglednu mogućnost da '7000 tisuća dana u Sibiru' postane svjetska uspješnica i autoru donese slavu i pribavi novac.
Danila Kiša je to duboko kosnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite 'Grobnice za Borisa Davidoviča', remek-djelo svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u Grobnici posvetio Štajneru , nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz '7000 dana'. Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko izdanje '7000 dana', naprosto je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije.
I tako je u vječni svijet književnih vrijednosti zauvijek uveo i Štajnerovo logorsko iskustvo te mu, na neki način, nadoknadio slavu što je pripala Solženjicinu zbog činjenice da je njegov 'Arhipelag' ipak prije stigao do čitatelja širom svijeta. Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća, kako reče Matvejević: Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Bilo bi dobro da (ne)načitana gospoda iz Matice hrvatske, ako im je već toliko stalo do ventiliranja istine o komunističkim zločinima, prvo te knjige pročitaju (naći će se pokoja u nekom od antikvarijata), a onda da ih i objave. Bilo bi to korisnije nego da pozivaju partizane na predaju. Zidić tvrdi da se griješi 'nečinjenjem'. Gdje to? Na zagrebačkom Strossmayerovom trgu broj 4?
