KOMENTAR KATARINE VIDOVIĆ

Za slobodu žena nužna je zabrana surogat majki

31.08.2014 u 12:15

Bionic
Reading

Je li nam slučaj surogat majki s Tajlanda predalek? Je li vijest da su Australci od dvoje rođene djece – jer 'kupili' su jedno – odlučili izabrati samo dijete bez Downova sindroma – samo skandalozna crtica u medijima ili se moramo pitati o mnogo kompleksnijem modelu kupoprodaje ženskog tijela, jednom za seks, drugi put za rađanje… i propitati što se tu može i mora suštinski promijeniti?

Početkom kolovoza, kad su tajlandske vlasti odlučile stati na kraj komercijalnom surogatstvu, svijetom se pročula priča o 21-godišnjoj surogat majci i njezinoj bebi Gammyju, dječačiću rođenom s Downovim sindromom i sumnjom u kongenitalnu srčanu manu. Gospođa Pattharamon Janbua je samo jedna od stotina Tajlanđanki koje su, zbog siromaštva i nedostatka prilika za ostvarenje dobrog života, pristale za novac rađati djecu dobrostojećim stranim kupcima. Njezino iskustvo došlo je u središte pažnje svjetske javnosti zbog činjenice da je australski par David i Wendy Farnell odlučio ne uzeti Gammyja niti za njega platiti, iako su na to pristali, kad su saznali da ugovorna majka nosi blizance. Sa sobom su u Australiju odveli njegovu zdravu sestricu blizanku. Za svoje kupce Gammy je očito bio tek 'roba s greškom'. Samo zahvaljujući donacijama, dječačić je pregledan i liječen od upale pluća u privatnoj klinici, gdje je ujedno i otklonjena sumnja da ima srčanu manu.

U međuvremenu je promjena tajlandske politike spram komercijalnog gestacijskog surogatstva (rent-a-womb) donijela mnogo problema australskim parovima koji očekuju da im siromašne Tajlanđanke 'isporuče' ugovorene bebe. Ne samo da mnogi od njih možda nikad neće doći do tih beba, nego su neki već sad zadržani u Tajlandu radi stroge provjere ugovora koje su sklopili, s neizvjesnim ishodom te procedure. Zbog toga je Australija zatražila od Tajlanda odobrenje 'prijelaznog razdoblja' u kojem bi se tim ljudima pomoglo da što prije prođu proceduru i napuste Tajland. Čini se da vlasti u Tajlandu imaju dobre razloge za svoje postupanje, jer službene istrage nad uključenima u biznis surogatstva stalno donose nove zastrašujuće informacije. Između ostalog je otkriveno da je izvjesni Mitsutaki Shigeta, japanski biznismen, preko jedne klinike za in vitro opolodnju ostvario očinstvo nad sveukupno trinaestero djece. Javnost je također saznala da je biološki otac i nezadovoljni kupac malog Gammyja, David Farnell, višestruko optuživan za seksualno nasilje nad djecom, zbog čega australska socijalna služba sada provjerava sigurnost djevojčice koju su Farnellovi odveli iz Tajlanda.

O autorici

Sociologinja, radikalna feministkinja i suosnivačica više feminističkih grupa i organzacija. Od 1987. djeluje za promjenu zakonskog tretmana spolnog nasilja.

Kao i dosad u Tajlandu, komercijalno surogatstvo dopušteno je u Indiji, Meksiku, Rusiji, Ukrajini i pojedinim državama SAD-a. U Kanadi i Velikoj Britaniji, primjerice, dopušteno je samo plaćanje troškova žene koja služi kao gestacijski surogat. Većina članica EU ga formalno zabranjuje. Tehnologija in vitro (izvantjelesne) oplodnje otvorila je tržište za proizvodnju i kupoprodaju žena i djece, a uz lobiranje njezinih zagovornika i uključenih privatnih interesa, uklonjen je dobar dio zakonskih prepreka prometovanju ljudskim reproduktivnim materijalom - ženama za rađanje, djecom za usvajanje, doniranim, kupljenim ili ukradenim fetalnim tkivima, smrznutim embrijima, spolnim stanicama itd. te za utvrđivanje roditeljstva i dodjelu skrbništva u spornim slučajevima. U većinom nereguliranim uvjetima tržišne humane reprodukcije, jedini pravi surogat zapravo su privatni ugovori o iznajmljivanju/prodaji ženskog tijela u svrhu nošenja trudnoće i rađanja i pristanci na tehnološki izvedenu oplodnju. Oni služe kao surogat zakonodavstvo koje najviše štiti interese kupaca i posrednika, nešto manje 'proizvoda', a ponajmanje 'proizvođačica'.

U siromašnim dijelovima svijeta tu se pojavu naziva 'farmama djece', a na razvijenom zapadu 'surogatnim majčinstvom'. Suprotno marketinškoj propagandi, glavni generatori potražnje i ponude farmi djece/surogat majčinstva u ovom globalnom, profitno orjentiranom, poslu nisu ni očajne a nepolodne, niti siromašne a velikodušne žene, već industrija reproduktivnih tehnologija pod pokroviteljstvom medicine i populacijske (anti)politike pod pokroviteljstvom država. Nekrofilna žudnja muškarca za kontrolom i dominacijom nad ženama i prirodom oduvijek stoji u pozadini nastanka i primjene populacijskih (anti)politika i reproduktivnih tehnologija, ali u uvjetima neoliberalne ekonomije, posredstvom njih, žene se u potpunosti razvlašćuje od upravljanja vlastitim tijelom. Njime upravljaju doktori, posrednici i kupci. U bogatim društvima oni kontroliraju žensku neplodnost i kreiraju potražnju za bebama/surogat majkama, a u onim siromašnim kontroliraju žensku plodnost i kreiraju ponudu beba/surogat majki. Kao i u drugim segmentima kapitalističkog sustava proizvodnje, i u poslu s farmama djece, odnosno surogat majčinstvom, najveći profiti ostvaruju se kad je potražnja velika, troškovi mali, a rizici zanemarivi.

Indija je vjerojatno najveće tržište humane reprodukcije, na kojem se obrće stotine milijuna dolara. Industrija je od 2002, kad je komercijalno gestacijsko surogatstvo legalizirano, eksplodirala: od početnih dvjestotinjak centara za surogaciju, danas ih u Indiji operira čak 1500. Prema jednoj računici, iznajmljujući svoje maternice, indijske žene godišnje proizvedu 25.000 beba. Ove brojke su tek procjene, jer se biznis odvija u nereguliranim uvjetima pa su i podaci o njemu nepouzdani. Uobičajena je praksa da trudne žene čekaju porođaj u kolektivnim smještajima, a nije rijetkost da ih na ugovornu trudnoću natjeraju muževi ili drugi članovi porodice. U pokušaju da se predstavi kao pravna država, Indija je prošle godine zabranila ugovaranje komercijalnog gestacijskog i inseminacijskog surogatstva inozemnim gej parovima i samcima. Ne treba sumnjati da će taj segment cvatuće industrije 'reproduktivnog turizma' biti uspješno 'outsorsan' u one dijelove svijeta gdje ima dovoljno jeftine reproduktivne snage i manje moralne hipokrizije koja se želi prikazati kao uvođenje reda na tržište.

Gledajući izbliza, priča o novim reproduktivnim tehnologijama i nije ništa drugo nego odraz totalne moralne i svake druge hipokrizije neopatrijarhalnog neoliberalizma. Eksperimentiranja s umjetnom oplodnjom životinja otvorila su vrata razvoju tehnologija humane reprodukcije. U stopu su ih pratila otkrića genetskog inženjeringa. Da bi se vratila financijska sredstva uložena u ta istraživanja, štoviše, da bi njihova primjena postala profitna, bilo je potrebno stvoriti i/ili pronaći potrebu za njima. Nađena je u pojavi neplodnosti žena koju je trebalo marketinški prikazati kao bolest, a nove reproduktivne tehnologije kao metode njezina 'izliječenja'. U fabriciranju potrebe za 'izliječenjem neplodnosti' iskorišten je miks patrijarhalnog prezira prema 'jalovicama' i liberalističkog koncepta 'prava na izbor'. 'Jalovicama' je ponuđen 'čudesni' način samoostvarenja kroz rađanje, a pravo na izbor (što u tržišnoj ekonomiji znači pravo na potrošnju) postalo je 'pravo na dijete' i 'pravo na reproduktivni rad' (pod svim mogućim ugovornim aranžmanima koji uključuju jajne stanice, embrije, maternice). Kao i u mnogim drugim slučajevima manipulacije, izrabljivanja i potčinjavanja žena, i ovdje su konzervativni i liberalni muškarci pronašli zajednički jezik izražen u biblijskoj formuli 'Plodite se i množite!' A kad su svi elementi bili usuglašeni i posloženi – religija i znanost, konzervativci i liberalni, bioetičari i tehnološki pozitivisti – što su drugo mogle žene, nego da dobrovoljno predaju svoja tijela, baš poput Marije kojoj je anđeo Gabrijel donio vijest da će začeti po duhu svetom i roditi Božjeg sina. Nakon postavljanja tih svetih i svjetovnih temelja, samo je nebo postalo granica rastu i razvoju reproduktivne industrije.

Podvrgavanje postupku tehnološke oplodnje za ženu je samo po sebi mukotrpno i rizično te izaziva visok stupanj tjelesnog i psihološkog stresa. Radi se o invazivnoj tehnologiji koja je opasna, destruktivna i ponižavajuća kako za tijelo žene, tako i za nju osobno ili, drugim riječima, o medicinskom nasilju nad ženama. Da bi se opravdalo forsiranje žena da pristanu na reproduktivne tehnologije, najvažnije je bilo da one same postanu njihove zagovornice. Reproduktivnim tehnolozima (ginekolozi i genetičari), političarima i religijskim autoritetima namijenjena je uloga bezinteresnih spasitelja. Najbolje to pokazuje svojedobna inicijativa da se pojam 'umjetna oplodnja' zamijeni izrazom 'medicinski potpomognuta oplodnja'. Ženama koje su se podvrgnule tehnološkoj oplodnji bilo je stalo da se oslobode stigme neplodnosti, a industriji da se cijeli postupak prikaže u 'humanom' svjetlu i postane još konjunkturniji. Isto vrijedi i za gestacijsku surogaciju – žene koje iznajmljuju svoje maternice i rađaju djecu kupcima, najčešće ne govore o teškoćama i boli trudnoće i predaje djeteta kojem su dale život, nego o svojoj želji da pomažu i daruju one koji žele dijete. Rijetko koja žena usudi se otvoreno govoriti o negativnim stranama reproduktivne tehnologije. Ipak, u onih koje nisu uspjele doći do djeteta i onih koje se nisu pomirile s odvajanjem od djeteta koje su nosile i rodile, mogu se uočiti znakovi duboke traume prouzročene reproduktivnom deprivacijom i objektifikacijom. Trauma je zapravo normalna reakcija na doživljaj straha i boli od gubitka vlastitog ili života bliske osobe ili gubitka kontrole nad vlastitim životom. Međutim, baš kao i u prostituciji, novčana transakcija podrazumijeva pristanak (štoviše, dobrovoljnost) žene na gubitak i traumu koja ga prati, a inherentnu povredu žene(a) čini nepostojećom.

Jedan od recentnih argumenata zagovornika legalizacije prostitucije jest da je seks 'uslužni' rad (nešto stariji argument je da se radi o 'zanatu' ili 'zanimanju'). S druge strane, trudnoća, porod, dojenje i briga o djetetu smatraju se 'proizvodnim' radom. I jedan i drugi vid ženskog rada smatraju se ženama prirođenim. Nužnost, bol (trud) i repetitivnost karakteristični su za svaki, a posebno ženama prirođeni, rad. Zbog tih neugodnih obilježja, u patrijarhalnim i klasno podijeljenim društvima dominantni muškarci 'delegirali' su rad sebi podčinjenima, koje nerijetko i nisu smatrali ljudima, nego 'životinjama koje rade'. Slijedeći tu tradiciju, moderno shvaćanje i tretiranje seksa i rađanja kao ženskog rada zrcalna je slika modernog shvaćanja ekonomije: vrijednost seksa i trudnoće određuje tržište – odnos potražnje i ponude. Izrabljivanje, prisvajanje i razvlaštenje žena u procesu rada, za razliku od muškaraca, ne vidi se, jer se ne vidi ni njihova ljudskost. Jednako kao i u prostituciji i pornografiji, mučenje žena u reproduktivnoj industriji (i prije pojave novih reproduktivnih tehnologija) moguće je onda i samo onda kad se žene vidi i tretira kao sub-humanu klasu/kastu. U okviru neoliberalne, post-moderne ideologije individualizma i individualne sposobnosti djelovanja (svedene na izbor načina potrošnje), dehumanizacija žena u procesu rada dodatno je zamagljena. Efekt je postignut afirmacijom priče da žene 'žele i izabiru' samo-ostvariti se (objektificirati se, trošiti se) kroz komercijalni seks i komercijalnu proizvodnju djece te da se tako 'oslobađaju' kao 'radnice' i/ili kao individualne 'poduzetnice' (agents). U konzervativnoj varijanti je isto, samo ide obrnuto – žene se podvrgavaju muci seksa i rađanja i pristaju biti pod kontrolom muškaraca, jer je u priznavanju i pristajanju na tu nužnost sadržana njihova 'sloboda'.

Kako društvo odgovara na izazove koje postavlja, tehnološki potpomognuta, eskalacija prometovanja i trgovine ženama u svrhu seksualnog i reproduktivnog izrabljivanja? Ako se na problem gleda ekonomijski ili čak političko ekonomijski, odgovori će se razlikovati s obzirom na to zastupa li se socijalistička ili kapitalistička ideologija. Ako se na problem gleda moralistički ili čak iz perspektive ljudskih prava, odgovori će se razlikovati s obzirom na to zastupa li se moderna ili postmoderna teorija subjektiviteta. Svim tim različitim perspektivama zajedničko je da žensko tijelo vide odvojenim od žene same i u funkciji drugog/drugih. Integritet žene kao vrijednost za sebe ne postoji ni de facto ni de jure. On je uvijek relativan i subjektivan pa se i njegovo povređivanje mjeri posredno, povrijeđenošću onih koji određuju funkciju žene i omeđuju sadržaj njezine subjektivnosti. Štoviše, nepriznavanje integriteta žene uvjet je mogućnosti seksualne i ekonomske reprodukcije patrijarhalnih društava. Univerzalna zabrana kupovanja žena za seks i rađanje bio bi prvi korak prema zbiljskom oslobođenju žena.