Prije deset godina, prijetnje koje je Milan Levar, hrvatski branitelj i automehaničar, dobivao zbog toga što je progovarao o zločinima u ratnom Gospiću obistinile su se. Levar je ubijen u podmetnutoj eksploziji dok je radio u dvorištu svojega doma. Njegova udovica, Vesna Levar, u proteklom se desetljeću naslušala obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka, a zapravo zataškane i bojkotirane istrage Levarova ubojstva. Milan Levar je postao sinonim za građansku Hrvatsku koja nije željela i nije smjela prešutjeti tamnu stranu Domovinskog rata, onu u kojoj su civili, mahom Srbi, postali predmetom iživljavanja i strašnih zločina. Za Hrvatsku, formalno, Levar nije ni branitelj. Stoga bi ovaj razgovor trebao podsjetiti sve one koji su, iz bilo kojeg razloga, zaboravili na Milana Levara, na njegova sina Leona, svjedoka ubojstva, i na njegovu hrabru suprugu Vesnu
Kako se osjećate deset godina nakon ubojstva supruga?
Deset godina nakon ubojstva supruga osjećam se puna pitanja bez odgovora, sama i zaboravljena, u pokušaju da pronađem mir i nastavim normalan život, da uspijem odgojiti sina kao poštenog i dostojnog čovjeka, kakav je bio i njegov otac Milan Levar.
Osim žalosti, osjećate i ogorčenje. Zbog čega točno?
Zbog praznih obećanja i zbog ljudi koji su bili uz mene prvih dana, a onda kao da se nije ništa dogodilo. Zbog države koja nije otkrila počinitelja zločina, a napravila je puno propusta. A najviše zato što ni 10 godina nakon Milanova ubojstva nema rezultata: niti ja išta znam, niti je itko od nadležnih pokušao kontaktirati sa mnom o tome.
Smatrate li da su vas iznevjerili: Račan, Mesić, HHO, netko četvrti, i da niste osoba prema kojoj se država korektno ponijela?
Ivica Račan je bio osoba koja mi je puno pomogla i koja je pokrenula rješavanje mojih problema. Dobroslav Paraga je sudjelovao u nekim radnjama i dao mi ideje te mi pomogao financijski kad je bilo najgore. Ivica Pančić mi je pomogao oko djelomičnog rješavanja stambenog pitanja. Većina je ostala na obećanjima, a nitko nije ništa konkretno napravio osim jedne osobe koja je ostala uz mene od prvog dana, pa i sad, koja je i osobno prošla i prolazi kalvariju u životu zbog toga, ali ne odustaje, a to je novinar Željko Peratović.
Jeste li ostvarili bilo što od statusnih prava?
Obiteljsku mirovinu za sina, dok se školuje, stan na korištenje, a za trajno rješavanje se još uvijek borim, ali bezuspješno.
Jeste li dobili bilo kakvu novčanu pomoć ili odštetu od države?
Da, na prijedlog odvjetnika Šerića, ostvarila sam nagodbu s državom i odštetu u visini 220 tisuća kuna, meni, kao i sinu, a sin je sudski dobio određenu visinu rente za školovanje.
Koliko znate, kako stoji istraga Milanova ubojstva?
Ne znam ništa niti sam znala, jer ja nemam pravo uvida u predmet, dok drugi imaju i mogu se informirati. Nažalost, čak su me i pobrkali s bivšom Milanovom suprugom pa izjavili da neka odvjetnica ima uvid u spis i da nije istina da ja ništa ne znam. Ali ja nisam ni poznavala tu odvjetnicu, jer me ona nije nikad zastupala. Je li to propust? Čiji je? Je li namjeran? Ne znam.
Susreli ste tadašnjeg predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića u Gospiću. Što vam je rekao?
U predizbornoj kampanji zatražio je susret sa mnom pri posjetu Gospiću i kasnije još jednom u svom uredu, također za trajanja kampanje. Razgovor je tekao u smislu rješavanja mog stambenog pitanja, što mi je prioritet, a onda i o svim ostalim pitanjima koja ostaju nakon svih ovih godina. Obećao je pomoći, makar pravno, a onda je postao predsjednikom i otada nismo komunicirali, iako imam u planu zatražiti prijem i obratiti mu se u nadi da neće ostati sve na razgovorima, kako mi se dogodilo nakon višekratnih razgovora i prijema kod prethodnog predsjednika Mesića.
Očekujete li nešto više od predsjednika Josipovića? Što?
Da, očekujem, jer je njegova predizborna poruka i okosnica programa bila i ostala zauzimanje za pravdu. A mislim da je u mom slučaju pravda jedino važno. Ne očekujem brda i doline. Očekujem najbolje što se može riješiti: da napokon imam svojih 50 kvadrata stana, rješavanje ubojstva da ne mislim ili spavam dok se ubojica mog supruga slobodno šeće gradom ili negdje pokraj mene, da sin ne postavlja pitanja zašto mora odrastati bez oca... Da napokon moj suprug, nažalost posmrtno, dobije zaslužen status. To su moja očekivanja koja imaju za cilj koliko-toliko mirnog života mene i moga sina.
Kako se crkvena vlast ponijela prema vama svih ovih godina?
Kako? Pa zna li crkvena vlast da ja uopće postojim? Biskup Bogović je negdje izjavio da ja nisam tražila njihovu pomoć pa nisu ni imali potrebu kontaktirati sa mnom! Crkva zna za mene jedino kada uplaćujem da se odsluži misa u spomen na supruga, jer tada se u crkvi pročita njegovo ime.
Želite li istaknuti nečiju posebnu brigu ili pomoć za vas i vašega sina?
Podrška nam je obitelj i nekoliko dobrih prijatelja. Do ovih predsjedničkih izbora nitko se nije ni previše pitao kako smo. Sad se pojavio predsjednik Josipović, a i vi pokazujete dobru volju da se nešto pokrene.
Kako, od čega i gdje živite?
Živimo od moje plaće, sinove obiteljske mirovine, jer je još uvijek redoviti student, od kredita, uglavnom, kao i većina građana Hrvatske. Živimo u stanu od 50 kvadrata kao najmoprimci države. A dobivenu odštetu uložili smo u tekuće probleme u kojima sam bila, u spomenik ocu i suprugu, u vraćanje dugova. Pomogla sam majci koja je isto ostala sama i bez primanja te adaptirala stan da bude dostojan za život jer je pretrpio ratnu štetu i bio skoro pa neupotrebljiv, a samo smo ga 'krpali'.
Opišite sebe: kakva ste osoba sada, a kakva ste bila prije Milanove smrti?
Mislim da sam normalna osoba, ali ogorčena i pomalo umorna od svega. S Milanom sam bila supruga i majka ponosna na supruga i sina, ali u velikom strahu za vlastite nam živote zbog prijetnji koje smo primali.
Kako ste ga upoznali?
Upoznali smo se u jednoj voćari kad sam ga vidjela u radnom odijelu i pomislila da je dimnjačar, a ja nemam dugme da zamislim želju... i komunikativna, kakva sam bila, otvoreno sam ga upitala jesam li u pravu, je li dimnjačar? Odgovorio mi je: 'Nisam, ja sam automehaničar.' Kasnije je on mene potražio i tako je krenulo upoznavanje i sve ostalo, brak, život.
Što vam se kod njega svidjelo?
On kao osoba, bez straha, pun samopuzdanja, vidjela sam u njemu zaštitnika i čovjeka koji zna što želi.
Kakav je bio muž, a kakav otac?
Briga za obitelj bila mu je iznad svega, u smislu naše zaštite, jer rat je počeo ubrzo nakon našeg vjenčanja, tako da nismo imali previše vremena uživati u čarima života i braka. A kao otac, bio je otac kakvog bi poželjela većina djece: jako vezan i nerazdvojan od sina. Štitio ga je i pružio mu sve što je bilo u mogućnosti. Iako je njihov odnos trajao samo 10 godina, ostavio je dubok trag u sinovom životu.
Općenito, kakav je čovjek Milan bio?
Bio je hrabar, uporan i pošten, ali je pogriješio što je mislio da se nitko neće usuditi ostvariti prijetnju. Vjerovao je ljudima, vlasti, državi…
Što vam je govorio prije smrti? Jeste li slutili da mu se nešto loše sprema?
Slutila sam da ćemo svi nastradati jer su prijetnje postale učestalije, iako je on nastojao zaštititi mene i sina i na neki način izolirati nas od svega, ali ja sam osjetila da više nema prostora za ono čuveno - bit će dobro. Ali povratka nije bilo. A najomiljenija rečenica mu je bila: 'Što manje znaš, za tebe je bolje, i čuvaj mi sina! Bježati nećemo, jer za ovaj grad sam se borio, a nemam mrlju da moram sagnuti glavu.'
Koliko je za vaš brak i za vašu obitelj bilo opterećujuće to što je on znao o ratnim zločinima u i oko Gospića?
To je bilo veliko opterećenje za nas, jer nismo više imali privatnog života. Zadnje vrijeme, mir je prerastao u strah. A naše uže obitelji su prolazile kroz teško razdoblje kao i mi. Toliko teško i tragično da su Milanova majka i moj otac umrli nakon nekoliko mjeseci. Majka nije mogla preboljeti sina, a moj otac patnju koju smo prolazili ja i moj sin.
Smatrate li da je u nečemu bitnomu trebao drugačije postupiti?
Da. Trebao je odustati kad je vidio da tadašnja vlast i država nisu imali sluha za počinjene zločine u našemu kraju i volje da se pokrene nešto u smislu dokazivanja toga priča li taj Milan Levar toliko da priča ili tu stvarno nešto ima. Previše je vjerovao. Rekao je što je znao i smatrao da ne smije ostati tajna i trebao je čekati da se to na neki način procesuira, a onda dokazati. Ali nije mu dano vremena ni prilika. Smatram da je to jedini povod njegova ubojstva.
Mislite da znate tko vam je ubio muža?
Da, mislim da znam, ali zbog svojeg vlastitog života ne smijem reći ni pod pretpostavkom da griješim.
Na što vas prvo asocira vijest o njegovoj smrti?
Da jedino mrtav ne govori.
Kako se smrt točno dogodila i kako je i tko vama to priopćio?
O samom činu ubojstva mogla bi se napisati knjiga i mislim da je sve već rečeno. Ubijen je postavljenom bombom u dvorištu, a da pritom nije uzeto u obzir da je sin bio s njim i da je i on mogao poginuti. Radio je na nekom autu i to je bio trenutak i krivi korak. Samo je sin svjedok događaja i nikad se neće točno saznati kako je bomba aktivirana. A o događaju me obavijestio sin, nazvao me na mobitel i u šoku vikao: 'Ne mogu taju, ne mogu taju.' Htio ga je podići ali nije mogao, jer je mislio da mu treba zraka. Što bi drugo pomislilo desetogodišnje dijete u šoku od eksplozije koje je upravo vidjelo kako mu otac pada mrtav?! Mislim da je sve suvišno komentirati. Dojurila sam s posla, ali prekasno, jer od poziva sina do mog dolaska prošlo je nekoliko minuta i već je oko kuće bila policija, i vatrogasci, i hitna... Samo ne znam kako tako brzo?
Što mislite o ljudima grada Gospića?
Radije bih to mišljenje zadržala za sebe jer nikoga ne želim uvrijediti, a što god da kažem, može biti krivo shvaćeno.
Što pak mislite o sugrađanima, jeste li umorni od Hrvatske?
Sugrađani su isto ljudi i ne želim to komentirati. A od Hrvatske sam bila i umornija, ali to je moja zemlja i nisam utekla kad sam bila usred rata, nisam bježala od ubojica i prijetnji, a ne mislim ni sad ići nikuda. Mislim da Hrvatska ima potencijala za normalan život i nadam se da ću i ja to doživjeti.
Otkuda crpite snagu za život?
Iskreno, ne znam! Sin mi daje najveću snagu, a inat za opstankom je jači od razočarenja. Takva sam, uporna.
Kakav vam je društveni život?
Uglavnom nikakav. Takva je životna sredina. Ali uvijek se nađe nešto za zadovoljstvo. Imam dobru prijateljicu, internet, posao... i uz sve ostale obaveze, prolaze dani.
Jeste li preboljela Milana?
Milan je bio moj suprug skoro 13 godina i ima posebno mjesto u mom srcu. Nastavila sam život bez njega, ali s njim u mislima.
Imate li snage ili volje za neku novu vezu?
Prvo se treba zapitati postoji li muškarac koji bi izdržao uz mene ovu kalvariju kroz koju sam prolazila i koja me prati.
Što biste najdraže darovali svojemu sinu Leonu?
Posao i stan. A onda kad bude spreman, voljela bih da imam vijest da je pronađen ubojica njegova oca i da je prema zakonu kažnjen!
Što, na kraju, želite poručiti prigodom desete godišnjice Milanova ubojstva?
Što nisam rekla u ovih 10 godina od njegove smrti, vjerojatno i neću. Želim samo svoj mir i normalan život, koliko toga može biti. Kako meni, tako i svom sinu. Ja nisam zaboravila svoga supruga i oca svog sina, Milana Levara, i s ponosom ga spominjemo! Ali treba li nekoga podsjetiti da je ubijen 28. kolovoza. 2000. godine i pitati se zašto?
