NAJDULJA ŠETNICA

Veliki pothvat nježnih pustolova: milijunom koraka spajaju sjever i jug

12.02.2017 u 22:00

  • +13

Via Adriatica

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Via Adriatica

Bionic
Reading

Turističko pješačka staza duga 1000 kilometara, od istarskog rta Kamenjaka do južnog dubrovačkog Srđa, za Hrvatsku može postati ono što za svoje zemlje znače glasovite staze Santiago de Campostela ili Via Alpina kojima tijekom godine propješače tisuće putnika namjernika. Upravo je trasiraju entuzijasti koji tvrde da su dovoljne snažne noge i jasna vizija. Predstavljamo njihov projekt Via Adriatica - prvu dugopružnu turističku planinarsku pješačku stazu u Hrvata

Kad sjedneš za njihov stol, Jelena, Srećko i Bruno doimaju se kao standardna urbana folkloristika zagrebačkih kafića, ali to vrijedi samo dok ne progovore. Čim prozbore, prostor oko njih napuni se nekom dobrom energijom, šuma, brda, kamenjara, prtina i kozjih putova: smilja i bosilja i najviše od svega - u gradu nezamislivih širokih vidika.

Spomenuta trojka je dio udruge AktivNature koju je prije par godina, samoniklo, kako već ponekad zna probiti stablo iz asfalta, stvorilo zajedništvo stotinjak zaljubljenika u bivanje u prirodi. Čine to na razne načine: gojzericom, biciklom i kajakom i vjerojatno bi to tako trajalo do sudnjega dana da Srećku Vukovu nije palo na pamet da fragmente njihovih doživljaja objedini u jedinstvenu cjelinu u kojoj bi uživali i drugi.

Koristi bi, kako to vole reći javni činovnici, imala i šira društvena zajednica. Tako se počela rađati Via Adriatica, prva dugopružna turistička planinarska pješačka staza u Hrvata. O čemu je riječ, postane jasnije kad se sjetite hodočasničke rute Santiago de Campostela, Via Alpine ili Pacific Crest Traila i Appalachian Traila. Riječ je o svjetskim planinarskim turističkim hitovima, koji ne samo da su pružili užitak namjernicima, nego su potaknuli novi razvoj lokalnih zajednica i postali znamen koji na poseban način povezuje prirodne ljepote i turizam. Prvi korak u tim pričama učinili su planinarski entuzijasti koji su osim snažnih nogu, imali i jasnu viziju.

'Naše ideje ne bi bilo da nam je nisu pripremili planinarski prešasnici poput Ante Premužića i njegove staze na Velebitu ili Tomislava Bikčevića po kojem se zove popularna staza na Sljemenu. Svi su oni bili opčinjeni ljepotama ove zemlje i našli su načina da čuvajući ih pozovu druge da ih posjete i pristave im put. U tom smislu naša staza je moderna, ali i spojena na tradiciju. Ona je kombinacija postojećih označenih planinarskih staza, postojećih neoznačenih puteljaka, šumskih putova i makadama. S jedne strane povezujemo poznate staze, ali i otkrivamo i krčimo dosad nepoznate poveznice među njima, a činimo to u kraju s najljepšim i najraznolikjim pogledom na more', kaže Srećko objašnjavajući kako bi Via Adriatica u konačnici trebala povezivati naše najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele, od Istre, dalje hrvatskim gorskim pragom, Velebitom, Dinarom, Svilajom, Kozjakom, Mosorom, Omiškom Dinarom, Biokovom, Pelješcem do Srđa iznad Dubrovnika.

Sve u svemu, 1000 kilometra, od čega je dosad prohodano, i u GPS arhivu pohranjeno 292, točnije, od rta Kamenjaka do Alana na Velebitu.

'Povezali smo vrhove Standar, Sisol, Vojak, Brložnik, Obruč, Snježnik, Risnjak, Tuhobić, Zagradski vrh, Veliki Rujnik. Cilj te zgotovljene prve faze stvaranja staze je bio proći stazu na terenu, snimiti GPS tragove, snimiti foto i video materijal', kaže Bruno Mezić.

'Za ovih 292 kilometra trebalo nam je oko godinu dana. Ali sada smo se uhodali. Radimo bez nervoze i pritisaka, nastojeći sačuvati onu ugodu koju svaki odlazak u prirodu treba imati. Nismo toliku kilometražu prohodali odjednom, podijeli smo je u segmente od 10 do maksimalno 30 kilometara. Neke ekspedicije traju tijekom vikenda, neke 4 dana, a za neke, primjerice za ovu koju sad planiramo, a kretat će se Kozjakom, Mosorom i Omiškom Dinarom, trebat će nam i pokoji dan godišnjeg odmora. Prethodno, uspostavljamo veze s lokalnim planinarima, njihovim društvima, studiramo karte, Google Earth i tek kad tako sve posložimo krećemo. Nekad nas je 3-4, nekad 20. Ovisi o težini rute', kaže Bruno opisujujući kako su na dionici Krivi put-Oltari mijenjali ključeve automobila.

Jedna ekipa krenula je iz jednog smjera, druga iz drugog. Ili, ono kad je u Istri Anđelko otfurao auto na cilj, a onda s ključem stizao ekipu - na biciklu. Bilo je i dana kad su u nekoj šumskoj čistini podignuli šatore i shvatili da nemaju upaljača za potaknuti vatru. Spasio ih je koji kilometer udaljeni mještanin, kojeg je nakon noćne potrage sa svjetiljkama na čelu pronašla noćna patrola Via Adriatice.

1 obala - 100 vrhova – 1.250.000 koraka Konfiguracije terena prvih 292 km: - planinarske staze 55% - makadam 29% - asfalt 16%

Kako duh s ekspedicija izgleda kad se pretoči u prvorazredni putopisni planinarski esej, zna Jelena.

'Planinariti s ruksakom na leđima zvuči kao tautologija. Kao i jedriti s jedrom. Ali planinariti po principu omnia mea mecum porto nešto je posve drugo. Prije svega, moraš se pomiriti s činjenicom da će od sada čitava priroda postati tvoja okućnica. Tek kada prihvatiš širinu te tvrdnje, možeš svoju kuću naprtiti na leđa. I opasno se zaljuljati. Osim odjeće, hrane, vode, unutra su i vreća, podložak i šator. I mnoge sitnice za koje tek nakon dva dana shvaćaš koliko su uistinu nepotrebne. Kraj je ožujka, ne baš sunčano subotnje jutro. Teško je onima koji ostaju objasniti kamo idemo. 'Kvarnersko zaleđe, ali ne prvi red do mora.' 'Ne onaj red brda kojeg smo jesenas ostavili.' 'Predvorje Velebita.' 'Planinsko zaleđe Crikvenice, Novog Vinodolskog i Senja.' Pun nas je auto. Upakirani smo u njega kao naše stvari u ruksake. Imamo samo kostur puta kojim želimo proći. Baš ništa ne znamo o tkivu koje će se o njega oviti, tko će kakvu ulogu zaigrati. Priča se već počela odmotavati, ali ne razmišljamo o njoj. Kada se neprestano smiješ, nemaš vremena ni za što', piše u jednom od Jeleninih zapisa.

'Naša ruta smišljena je za 'nježne pustolove'. Ona je prohodana, tako da na njoj nema opasnih mjesta, za nju ne trebaju konopci i klinovi, ona zahtijeva samo dobru volju i nešto kondicije', kaže Jelena. Bruno dodaje kako postoji razlika između avanturističkog turizma i aktivnog turizma. Prvi se nakon početnog buma polako zaustavio, drugi je u stalnom porastu. To pokazuju i stalni upiti turista u Hrvatskoj, oni ne žele ležati na plažama i spavati, nego žele uživati u prirodi, svatko u skladu sa svojim mogućnostima.

'Kao i druge staze (osim Santigo de Compostela) Via Adriatica nije zamišljena da se prohoda od početka do kraja (po našem proračunu za to bi trebalo dva mjeseca). Ona je brend sastavljen od segmenata, naprimjer obilazak Kastavske šume može biti zaseban, a može se spojiti s drugima. Nekome to može biti ruta dugogodišnjih šetnji i sastavljanja mozaika, a nekom jedna dionica kao uspomena u stilu 'bio sam na Via Adriatici'.

Drugima poseban razlog da dođu u Hrvatsku, a vjerojatno će biti i onih koji će je jednog dana proći cijelu', kaže Bruno.

'Ovih prvih 292 km moguće i preporučljivo je proći uz obaveznu uporabu GPS uređaja, slijedeći trag koji smo snimili na terenu. One koji planiraju višednevni boravak upućujemo na mrežu planinarskih domova, kuća i skloništa. Posebno je važno to što smo naišli na veliki odaziv domaćih ljudi, kako u savjetima, tako i u želji da se i oni sa svojim apartmanima uključe u logistiku Via Adriatice', kaže, Bruno nižući ono što su zacrtali u ovoj godini, u kojoj drže da bi mogli dovršiti trasiranje cijele staze. No Via Adriatica uz hodanje traži i snažnu marketing-diplomaciju. Riječ je o razgovorima s lokalnim zajednicama i turističkim zajednicama i sponzorima.

'Trenutno se informacije mogu dobiti na našoj FB stranici, a uskoro postavljamo i web stranicu. Svima koji se jave bit će poslan GPS trag dionice koju planiraju proći u GPX obliku. A jedino što tražimo je da javite se sa staze fotografijom i dojmom. Sljedeće faze znače označavanje staze na terenu (u onom dijelu u kojem to ne postoji), naravno uz prethodnu konzultaciju sa HPS-om i HGSS-om. Potom kreće izrada džepnih i krupnih karata staze, izrada aplikacije za mobilne telefone, izgradnja i renoviranje potrebne infrastrukture na stazi (prenoćišta, kampovi, ugostiteljski sadržaj...)', kaže Bruno.

Ako vam nakon ovakvog štiva u prsima nije zaigrala želja da i vi pod tabanima osjetite svoj dio Via Adriatice ili pridonesete njenom zaokruživanju – vjerojatno ni neće. Svi ostali - ruksak na rame!