Milijuni arapskih žena proživljavaju građanske revolucije, a one u Libiji i vojnu, s dvostrukom nadom da će dobiti toliko željenu demokraciju i, istodobno, da će se dogoditi njihovo oslobođenje iz podređenosti u kojoj žive, uglavnom kao muslimanke.

Razvoj događaja, međutim, otvara vrata novom valu razočaranja iako su iznijele revolucije! Podaci do kojih dolazimo nisu obećavajući. Jer jednom kada su zbačeni s položaja predsjednici Tunisa i Egipta, tranzicijske tehnokratske vlade su potpuno muške, a tranzicija je, opet, isključivo muška tema. U tom procesu je uloga žena ravna nuli ili na razini kuhanja i čišćenja na trgu Tahrir u Kairu, a isto se događa u dijelovima Libije koje kontroliraju pobunjenici.

Arapski svijet najgore se odnosi prema ženama. Svi indikatori - zaposlenost, političko sudjelovanje, razlika u primanjima i obrazovanje - stavljaju žene puno ispod razine muškaraca, čak i gore nego u subsaharskoj Africi.

U nekim zemljama, u kojima se danas diže glas protiv tirana i diktatora, mnoge od žena pokrivene su od glave do pete, žive s velikim zabranama i u mukama: nad mnogima se vrši ablacija spolnog organa (vrlo proširena pojava u ruralnim dijelovima Egipta), prisiljene su na dogovorena vjenčanja i osuđene na život bez dostupnosti obrazovanja.

O seksualnom zlostavljanju da se i ne govori: u Egiptu je silovano ili seksualno zlostavljano, barem jednom, oko 83 posto žena. Pakleni trokut općeg nedostatka slobode, zatucanog poimanja religije i patrijarhalne kulture granica je svakodnevice arapskih žena, i tako već desetljećima, bez ikakve milosti kolege muškaraca, ali ni tzv. zapadne civilizacije gdje su se žene emancipirale. U tom kontekstu, činjenica da su četvrtinu prosvjednika na trgu Tahrir u Kairu svakog dana činile žene, i do četvrt milijuna njih, povijesna je epizoda koju zapadne demokracije, pa tako i naša, ne smiju zaboraviti.

Želja za osobnim i društvenim oslobođenjem arapskih žena, poručuje to i prva predsjednica UN-ova povjerenstva za ravnopravnost spolova, bivša čileanska predsjednica Michelle Bachellet, mora biti uočena u slobodnom i razvijenom svijetu pogotovo sada, kada su se žene odlučile na masovni izlazak na ulice.

Kao što su pobune ili arapske revolucije srušile politike suradnje zapadnih zemalja s arapskim diktatorima koji se uopće nisu dvoumili u trenutku kada je trebalo pljačkati, mučiti i, zašto ne, ubijati vlastiti narod, sustavna diskriminacija arapskih žena trebala bi biti također važna crta koju međunarodna politika više ne bi smjela prelaziti općenitim i dobro poznatim prezirom.

Samo ona međunarodna politika koja će biti predana ljudskim pravima, koja uključuje jednakost u mogućnostima za žene i muškarce, može biti istinska nada za prosperitet u arapskome svijetu. Ako i mi u Hrvatskoj konstatiramo da smo na Međunarodni dan žena deficitarni po pitanju ravnopravnosti i sreće naših žena, koliko je to još teže i tužnije u arapskome svijetu?